SLAVONSKI BROD - Utjecaj pandemije koronavirusa na društvo, osjećaji straha i tjeskobe, mentalno zdravlje građana, teme su o kojima sve učestalije govori od kada smo se našli u 'borbi' s COVID-om. Iako smo u ožujku, kada se dogodio 'prvi susret' s pandemijom svi vjerovali kako će ljeto donijeti kraj problemima, to se nije dogodilo, a jesen je donijela još crnji scenarij koji traje i danas. U cijeloj toj situaciji nije lako funkcionirati niti odraslima, a kamoli djeci, posebice onoj koja imaju kronične bolesti pa su potencijalno ugroženiji od nove bolesti.

Da straha ima i posljedica do kojih ono dovodi dokaz je i to da je sve veći broj onih koji traže pomoć psihologa. Potvrdila je to SBplus portalu i mr. Renata Coha, profesor psihologije na Odjelu pedijatrije slavonskobrodske Opće bolnice "Dr. Josip Benčević. 

SBplus: Djeca, posebno ona koja imaju već određenih respiratornih problema, prilično teško i sa strahom doživljavaju ovu cjelokupnu situaciju. 

Mr. Renata Coha, profesor psihologije: Moram vam reći da praćenjem djece i problema s kojima dolaze vidimo kako se situacija bitno promijenila. Nama su u razdoblju prije korone dominanti problemi s kojima su djeca dolazila bile teškoće u učenju, hiperaktivnost, nemir, poremećaj pažnje, poteškoće u kontroli mokrenja ili teškoće u kontroli tjelesne težine. Sada to više nisu dominanti problemi s kojima djeca dolaze. Mi, zapravo, imamo sve više djece s poremećajima iz depresivnog spektra. Imamo djece s opsesivno kompulzivnim obrascima ponašanja, djecu kod kojih je jako povišena razina anksioznosti.

SBplus: Zašto je to tako?

Mr. Renata Coha, profesor psihologije: Znamo da je u razvoju djeteta i odrastanju jako važna neka struktura predvidivosti, nekakve granice da bi se djeca osjećala sigurno. Ova situacija s pandemijom je sve drugo samo ne to. I zapravo ta stresna situacija izaziva osjećaj uznemirenosti koji je praćen vrlo neugodnim osjećajima. Jedan od njih je anksioznost. Što znači anksioznost? To je jedan nedefinirani strah, jedno stanje strepnje, napetosti. Djeca koja dolaze s paničnim atakama u moju ambulantu sjede u grču, stisnutih šaka. To je tolika mišićna napetost da vi nju vidite. Dakle to su djeca koja ne mogu definirati svoj strah, a istovremeno su jako uplašena. E sad što se dogodi. Česte su te panične atake. Zašto? Zato što misao jako uznemiri dijete. U ovo zadnje vrijeme, priznat ćete, da je uznemirujućih informacija i misli strahovito puno. I što se dogodi? Djetetu glavom prođe nekakva misao koja ga uznemiri i automatski počne plitko i ubrzano disati, srce mu lupa ubrzano, a ti simptomi kada se pojave djeca se jako prepadnu. Tada taj strah još pojača simptome i zapravo se tu vrte u začaranom krugu. Odjednom ih ti simptomi toliko preplave da su izvan kontrole, ne mogu uopće vladati sobom i to izgleda zastrašujuće i za djecu koja to proživljavaju, ali i za njihove roditelje.

SBplus: Je li u ovo vrijeme pandemije iako moguće djecu zaštiti od tih informacija koje kod njih izazivaju uznemirenost, a onda u težim slučajevima i depresiju, odnosno anksioznost pa i panične napade?

Mr. Renata Coha, profesor psihologije: Jako teško. Ja bih, naime, ovdje izdvojila dvije skupine ranjive djece. Imate predškolsku, malu djecu koja ne razumiju problem. Oni samo osjete da imaju neke zabrane, ali ne razumiju zašto je to tako i što je to pandemija. Za njih je ključna stvar obiteljska potpora, u prvom redu ponašanje roditelja i njihova emocionalna podrška. Uz to takva djeca će se vrlo brzo prilagoditi. Neka brže, neka sporije, ali će prilagodba doći.

Druga skupina su adolescenti. To je ranjiva populacija djece od nekih 12 do 18 godina. Oni razumiju situaciju. Oni, doduše, i funkcioniraju u tom virtualnom svijetu i njima nije baš neophodno uvijek družiti se jer su oni na mrežama i raznoraznim platformama gdje ostvaruju komunikaciju. Ali taj osjećaj slobode je sada jako kompromitiran, a on je kod njih ključan i zapravo je to najveći problem i to može za njih biti strašan izvor frustracija.

SBplus: Kako s njima postupati?

Mr. Renata Coha, profesor psihologije: S njima se može i treba razgovarati. Tu je prednost što njima možete objasniti što se događa i s njima se možete dogovoriti. Oni sigurno razumiju sve ove stvari i informacije koje dopiru do njih i tu je bitno s njima otvoreno pričati i osjećajima, jer je jasno kako nedostatak osjećaja slobode i ograničavanja koje sobom donose mjere njima teško pada.

SBplus: Kada roditelji primijete te prve znakove uznemirenosti djece što savjetujete. Kako da im sami pomognu, kada da, eventualno, potraže stručnu pomoć?

Mr. Renata Coha, profesor psihologije: Nije nužno odmah tražiti pomoć. Jako je važno da roditelj zna smiriti dijete. Ono što je važno je s njim razgovarati, priznati mu pravo na neke osjećaje i o njima otvoreno razgovarati. Nije strašno ako roditelj kaže djetetu da je i sam uznemiren i da se sad boji, ali da biti sve dobro. Naravno da maloj djeci ne vrijedi reći kako će sve proći za mjesec ili dva jer oni nemaju vremensku perspektivu i njima to ništa ne znači. Ali ako im date neku rutinu, vratite im neke svakodnevne aktivnosti, unesete im neki red i strukturu u to svakodnevno življenje onda će to biti sigurno od koristi i to puno veće nego da negdje dijete vodite liječniku. Jer ti su obrasci ponašanja roditelja ključni za tu dob.

Kada su u pitanju adolescenti ja moram reći da oni već sada češće ovdje dolaze tražiti pomoć, a onda s njima radimo različite tehnike. Kada su u pitanju ti panični napadi, koji mogu izgledati zastrašujuće, je to da im objasnimo što im se to zapravo događa i kako im se to događa. Nakon toga krenemo s nekim tehnikama, među kojima je prije svega tehnika mirnog dubokog disanja, kao osnovna tehnika koja im zapravo može pomoći i pomaže.