- Toliko ljubaznost i topline nisam očekivala. Nitko mi se nije smijao. Nitko me nije gledao onako kako sam ja u svojoj glavi zamišljala. Upravo suprotno! Ljudi prilaze, nude pomoć, bodre me. - ispričala je Brođanka.
SLAVONSKI BROD - Čak i ako joj ne znate ime, Kristinu Terihaj sigurno ste susreli. Ova vedra Brođanka unatoč invaliditetu živi punim plućima, ali nedavno je u objavi na svom Facebook profilu otkrila kako joj, iako se nekima čini kao neustrašiva, strah od nepoznatog nije stran.
- Moram se skinuti u kupaći… Ljudi će me gledati. Kako ću u vodu? Tko će mi pomoći? Hoće li mi se netko smijati? Možda se ja uopće neću kupati…- ovo su pitanja koja su joj pralazila glavom prilikom nedavnog putovanja u Tuzlu, točnije, na Panonska jezera gdje je s prijateljicom krenula na odmor. Nije niti slutila da će joj ovo putovanje, vratiti vjeru u ljude.
- Ljudi moji, ja sam toliko oduševljena Tuzlom i Panonskim slanim jezerima da sam ostala bez teksta. Kao prvo – pristupačnost za osobe s invaliditetom. Postoji rampa i pristup jezeru. Spasioci su mi pomogli, stavili me u kolica i preko staze koja vodi u jezero omogućili mi da se i ja normalno kupam. Ako ste osoba s invaliditetom i planirate doći, moj savjet je da ponesete neka starija kolica koja vam nije žao smočiti i koja mogu u slanu vodu. Meni je to stvarno puno olakšalo cijelu priču. - istaknula je Kristina, a da je ljubav koja se rodila obostrana, svjedoči i članak koji je objavljen na portalu Tuzlanski.ba. Autora je posebno dirnula poruka koju je Kristina poslala. Naime, poručila je stanovnicima Tuzle da budu posnosni na svoj grad, ali i na sebe jer imaju zašto.
- Toliko ljubaznosti, topline i spremnosti da pomognu nisam očekivala. Nitko mi se nije smijao. Nitko me nije gledao onako kako sam ja u svojoj glavi zamišljala tijekom ona tri sata vožnje. Upravo suprotno! Ljudi prilaze, nude pomoć, bodre me. I u gradu isto. Netko vidi da treba pomoći – odmah uskače. Sjednemo u kafić – konobar preljubazan. Odemo nešto pojesti – opet ljubaznost i susretljivost. - napisala je Kristina i zaključila kako nas ponekad vlastiti strah uvjeri da će nešto biti loše, a stvarnost nas potpuno iznenadi.
Nije ovo samo priča o jednom ugodnom iskustvu koje nije bilo očekivano, barem ne bi trebala biti. Kristinino oduševljenje dokaz je da se može i da za inkluziju osoba s invaliditetom u društvo i njihovo prihvaćanje, ne treba puno. Ako može Tuzla, zašto ne bi mogao i Slavonski Brod ili bilo koji drugi grad.
Nažalost, oni koji malo bolje znaju Kristininu priču, razumjet će zašto je uvijek spremna na najgore i zašto joj se glavom roji bezbroj pitanja kada krene na put. Tuzla ju je ove godina oduševila, ali, sjetit ćemo se, prije samo godinu dana na Jadranu nije ljetovala zato što su vlasnici apartmana saznali da je u invalidskim kolicima.
