Prijatelj, drug, kolega, poznanik... neke su od odrednica u suodnos među ljudima.
Prijatelj. Bila bi mi čast, ali tako se nikada zvali nismo.
Poznanik. Previše je to površan odnos da bih naš takvim
nazvati mogao.
Kolega. Četiri godine i meni je suradnik bio - na poslu kojeg
elita ne voli ako ga pošteno radiš - ali, tek kolegom ga zvati, ne bi korektno
bilo.
Drug. Ili genosse, kako smo često oslovljavali se, bila bi
prava mjera. Drug, jer nam je to materinji jezik, a genosse, jer smo njemačkom
preciznošću dozirali ideološku komponentu te riječi.
Moj drug dakle, a za sve suradnike Emil, nakon duge i teške bolesti, netom po izlasku iz
slavonskobrodske Opće bolnice „Dr. Josip Benčević", 10. listopada 2014.
godine, u 22,10 sati, u 66-oj godini života, napustio je svijet i kao kolumnist
informativnog portala SBplus. Medija kojeg - pored matičnog 'Hrvatskog glasa
Berlin' - obogatio je dubokim tragom osebujnog stila i hrabrog sadržaja.
Mada ovaj svijet nije napustio svojom voljom, niti u prosječnoj dobi za
taj put, Emil je u vječni život otišao zahvaljujući i svojim djelima na zemlji.
A, na zemlju došao je voljom majke Čehinje i oca Slovaka, 13. travnja
1948. u malom bosanskom selu Drenova, gdje je završio prvi razred osnovne
škole.
Od njegove osme godine, slavonsko-brodsko predgrađe podno gore Dilj,
Bartolovci, postat će njegov zavičaj.
Osnovnu školu završio je u Sibinju, a strojarski tehničar postao u
Slavonskom Brodu. Svoje prve radne zadaće dobio je u oriovačkoj tvornici
namještaja 'Oriolik', gdje je ostao dok se nije oženio Biserkom Magdić, s kojom
je, mjesec dana poslije svadbe, 1973. godine, kao gastarbeiter, otišao obrađivati
aluminij u zapadnonjemački gradić Meschede.
Iste godine rodio im se sin Kruno, a sedam godina
kasnije i Krešimir. Sinovi su ga učinili ponosnim djedom Line i Noah.
Nakon petogodinašnje obrade aluminija Emil je s obitelji preselio u Remscheid
gdje je radio do 1985., kad je teško obolio zbog čega je 1987. umirovljen.
Novinarstvom počeo se baviti 1990. pišući za hrvatski tjednik 'Plavo
zvono' iz Kölna, u kojem će ubrzo postati i zamjenik glavnog
urednika. Pored toga, bio je dopisnik brojnih hrvatskih dnevnih, tjednih i
mjesečnih izdanja (Večernji list, Arena, Matica...) i njemačkih radio emisija, novina
(Stern, Spiegel...) putem kojih je širio istinu o Domovinskom ratu u Hrvatskoj i
potrebu za humanitarnom pomoći ugroženim dijelovima zemlje i naroda.
Krajem 2006. godine, iako
obitelj s njime nije mogla poći, Emil se vratio u hrvatski zavičaj. Pored
uživanja u diljskom zraku i nedjeljnim objedima sestre Emilije, polako se vraćao svojim najvećim užicima - pisanoj
riječi.
Od 2007. godine surađivao
je s prvim brodskim portalom 'SBonline', od 2008. suosnivač je, kolumnist i urednik portala 'Hrvatski glas Berlin', a od 2010. godine, intenzivno radio je i kao novinar kolumnist
informativnog portala 'SBplus'.
U ime svih kolegica i kolega s kojima je surađivao na SBplus-u, njegovoj obitelji izražavam iskrenu sućut, a Emilu javnu zahvalu jer je, hrabro radeći svoj posao, svjedočio kako je bolje biti nego imati.
