SMRT ne gleda ničije lice, jedino ona ne pravi nikada diskriminaciju među ljudima i jedino se njenog crnog veličanstva jednako plaše bogati i siromašni, poznati i nepoznati ljudi.

Bio je to jedan od onih dana kada se sjetim vlastitog oca na kojeg povremeno zaboravim. Zbog toga krenuo sam na groblje kako bih svome tati Dragutinu zapalio svijeću. Kadli, na samom ulazu u groblje, dočeka me kordon vidljive i nevidljive policije, valjda i s blindiranim vozilima te snajperistima koji vire s tajnih lokacija…

Ako je već htio odati poštovanje svome kolegi, ministru Mariću, onda je to trebao učiniti u privatnoj režiji. Bez velike svite i bez tolikog osiguranja, jer to sve su platile i žene iz 'brodskog' Boxmarka, koje više ne rade - niti za minimalac.

Moja prva impresija je bila kako je netko nekoga ubio… da se desio neki tragičan događaj na ulazu u groblje, ili nešto slično. Kako sam fizički izgledao potpuno sumnjiv, s velikim zelenim ruksakom na leđima i smiješnom kapicom na glavi,  jedan od agenata iz osiguranja me zaustavio i pitao tko sam ja.

Odgovorih mu da sam pisac te da je pisac čovjek izvan zakona, suputnik zvijezda i slikar sutona, vječiti nezadovoljnik i buntovnik, uvijek kontra, glas slobode i sloboda sama.

Gledao me u čudu, a onda pustio da prođem usput mi objašnjavajući kako je umro Marko Marić.

Nenametljivo i tiho, vrlo pristojno, u pola glasa, od nekolicine iz velike mase okupljenog svijeta na sahrani, pokušao sam saznati tko je Marko Marić. I rekoše mi kako je on otac od našeg ministra Marića.

Podrazumijeva se, žao mi je čovjeka. Osobno, i ovim putem, izražavam sućut ministru Mariću, za kojeg držim kako je jedan od naših najboljih i najstručnijih ministara u Vladi. Pored sveg onog neljudskog i nestručnog šljama, kojeg se Plenković rješavao tijekom zadnjeg mandata zbog njihove korumpiranosti i nestručnosti, Marić je 'otok razuma u moru idiota'.

I kada smo već kod Plenkovića, primijetih kako je i on prisustvovao ovoj sahrani, pored ministra policije Božinovića, župana Danijela Marušića… Uglavnom, na groblju sv. Lovre okupila se cijela politička elita grada i države zbog čega ne čudi toliki obim policijskog i obavještajnog osiguranja.

Znamo tko su u državi štićene osobe. Znamo kako se tako postupa u ozbiljnim suverenim državama, a Hrvatska jest suverena zemlja. Zar ne? No, ovaj događaj nameće filozofsko, moralno i etičko pitanje: smije li se tolika količina osiguranja koristiti u privatne svrhe.

Nije mi trebalo puno da shvatim kako se radi o nečemu što se zove poštovanje. Premijer Plenković je na ovaj način, zapravo, htio društvu i zajednici, a najviše svome prijatelju, ministru Mariću, poslati poruku koliko ga cijeni i poštuje.

U međuvremenu, o Marku Mariću saznao sam sve najbolje: kao čovjeku i roditelju. Saznao sam kako se radi o iznimno poštenom i čestitom čovjeku, a takve je danas teško, gotovo nemoguće, naći u društvu.

No, bez obzira na sve, Marko Marić nije osoba iz javnog života našega grada. Nije osoba koja je svojim javnim djelima ostavila trag u našoj zajednici.

Međutim, jedan od onih koji jest ostavio dubok trag u Slavonskom Brodu, Brodsko posavskoj županiji i Hrvatskoj u cjelini, bio je pisac, povjesničar i publicist Slavko Mirković. Čovjek koji je svojim djelima zadužio Brod i Brođane, a na sahranu mu nije došao ni pas lutalica. Na moje osobno insistiranje da to učine, vlast u Županiji, kao i ona u Gradu, nisu se udostojili tome čovjeku održati komemoraciju - u znak poštovanja hrvatskog velikana iz Slavonskog Broda.

Dakle, da se vratimo na premijera, ako je već htio odati poštovanje svome kolegi, ministru Mariću, onda je to trebao učiniti u privatnoj režiji. Bez velike svite i bez tolikog osiguranja, jer to sve su platile i žene iz 'brodskog' Boxmarka, koje više ne rade - niti za minimalac.

I od njihovih teško stečenih plaća, financiraju se svita i osiguranje, koji su prerasli u cirkus, a ne poštovanje i osiguranje. Kad god se vratimo na teren etike i morala, morat ćemo postavljati pitanje: Je li Slavko Mirković zaslužio tu razinu ne poštovanja da bi ga sahranili poput pripadnika lumpenproletarijata iz nedođije, ili je trebao biti pokopan uz najviše lokalne i državne počasti kao vrhunski hrvatski intelektualac.

Ako se tako ponašamo prema čovjeku koji je - u onom sustavu - kao hrvatski intelektualac bio proganjan i šikaniran, ostajao bez posla i egzistencijalnog minimuma; prema čovjeku koji je svojim djelima zadužio ne samo Slavonski Brod - što od Grada, Županije i Države može očekivati običan smrtnik.

Osim toga, nije moguće izbjeći pitanje: Što je na toj sahrani radila cijela svita franjevaca? U ljudskoj i svakoj drugoj dimenziji možemo se složiti kako su i oni dio ovog društva te da imaju potpuno pravo prisustvovati ovakvim sahranama, no, postavlja se pitanje: zar u tolikom broju? Je li to bila demonstracija poštovanja jednom preminulom čovjeku, ili je to demonstracija poštovanja prema HDZ-u? Bit će potonje.

Svom ocu Dragutinu, koji je proživio Bleiburg i križni put, zapalio sam svijeću, a onda, kada se ta cijela ergela političara razišla, tiho i nenametljivo, zapalio sam jedan lampion za Marka Marića. Dakako, kao dobrom čovjeku, a ne kao ocu ministra Marića.