SLAVONSKI BROD – U prosincu, u pola deset navečer, u mrklom mraku stajao sam pred vratima Doma u Engleskoj razmišljajući nisam li "izigran", jer gotovo pola sata na moju zvonjavu nitko nije odgovarao – prisjeća se Ivan Barbarić svog prvog koraka na novom radnom mjestu u engleskom gradu Eastbournu, kojeg sada – kaže – nema namjeru napuštati.

Ivan jedva čeka povratak u Englesku, koja mu je pružila ono što njegova domovina nije mogla. Život dostojan čovjeka. Život koji ne znači samo preživljavanje, nego život koji ima priliku živjeti neopterećen stalnim nedostatkom sredstava za osnovne životne potrebe. 

Ivan Barbarić kolega je novinar koji je svoj radni vijek u Slavonskom Brodu proveo kao radijski novinar. – Općenito situacija u novinarstvu, posebice u lokalnom novinarstvu, je takva da traži puno truda i ulaganja uz malo nagrade i bez mogućnosti nekog napredovanja u životu. I to je bio glavni razlog zbog kojeg sam odlučio otići izvan Hrvatske, što bi se reklo „trbuhom za kruhom". Želim si zaraditi za život koji će imati budućnost, u kojem ću moći planirati obitelj, putovati, štedjeti – kaže Ivan, kojem je sudbinu, na neki način, odredio oglas na jednoj od najpoznatijih oglasnih inteernet stranica.

Prošle godine u rujnu, pronašao je oglas hrvatske agencije koja je tražila njegovatelje, javio im se, ali traženja dokumentacije a potom i online komunikacije na engleskom jeziku, ono je što ga ja na prvu donekle uplašilo.

- Bilo je to tada malo previše za mene. Ali nedugo potom agencija se javila meni, pitala me jesam li još zainteresiran i ovaj puta sam odlučio riskirati. Pribavio sam potrebnu dokumentaciju, dostavio pismo preporuke prijatelja koje su tražili i na kraju obavio i online razgovor na engleskom. Sve se to odigralo u par dana. Dobio sam popis dokumentacije, objašnjenje da ću raditi kao njegovatelj i krenuo sam u avanturu. Uz sredstva životnog osiguranja i pomoć roditelja odmetnuo sam se na put uz osrednje znanje engleskog, ali ustrajan da uspijem – priča Ivan, ne krijući danas zadovoljstvo što je riskirao mada je, dodaje, strah postojao. – Već u avionu, kada nam se obratio pilot shvatio sam da "british-english" baš i ne razumijem. Uslijedilo je traženje autobusa na aerodromu, a potom četverosatna vožnja od koje me je, zbog njihovog načina vožnje, zaboljela glava. I onda pola sata čekanja da se otvore vrata Doma u kojem sam trebao raditi – kaže Ivan.

Otvaranjem vrata Doma, otvorila se i njegova nova životna stranica. Već na početku je shvatio kako neće biti njegovatelj, nego osobni asistent, ali uz pomoć radnih kolega, koji se svi drže kao jedna velika obitelj, uklopio se u sredinu. – Radim u Domu s mladim ljudima oboljelim od autizma, a moja je zadaća pomoći ima da - što je više moguće samostalno - prođu kroz dan koji je pred njima. Nije uvijek lagano, jer autizam je specifična dijagnoza, i nerijetko od nas radnika zahtijeva i da budemo 'psiholozi' i 'terapeuti', ali je riječ o iznimno humanom zanimanju i mogu reći kako sam itekako zadovoljan – kaže Ivan, koji je prvo prošao jednomjesečni probni rad, a potom i edukacije o radu s korisnicima što financira Dom u kojem radi. – Oni jako ulažu u stalno usavršavanje znanja i preda mnom su sada novi edukativni treninzi – napominje Ivan, koji se ne kani vraćati u Hrvatsku.

- U početku je bilo teško. Prosinac, božićno vrijeme, a ja sam u gradu u kojeg nikoga ne znam. No, već nakon dva mjeseca bilo je puno lakše. Tu su sada ljudi koji su mi pomogli, moji prijatelji, Constantin Ionut Anghel, Orestis Tsintzos, Adrian, Sorin, Oana, Sharon, Jodie, Norbert te Aleksandra i Allen Yovanović, koji su iz Srbije, ali s kojima sam jedino u prilici govoriti jezikom našeg govornog područja. Primanja, koja ovise o broju radnih sati a mjesečno znaju iznositi i do sedam mjesečnih plaća koje sam primao u Hrvatskoj, dodatni su stimulans. Imam priliku štedjeti i putovati. Bio sam u Parizu, planiram uskoro u Amsterdam, sve ono o čemu sam u Hrvatskoj mogao samo maštati. Zbog ovdašnjih zakonskih odredbi otvorio sam tvrtku registriranu u Engleskoj, Sjevernom Welsu i Irskoj, nadam se da će i osobna papirologija proći pozitivno i da ću ostati živjeti u Engleskoj – odlučan je Ivan, koji je doma došao kako bi se susreo s obitelji na blagdan Svetog Vida, koji je u njegovom rodnom Novom Gradu kirvaj.

Lijepo mu je kaže u krugu obitelji, mada se u kući osjeća pomalo kao gost te jedva čeka povratak u Englesku, koja mu je pružila ono što njegova domovina nije mogla. Život dostojan čovjeka. Život koji ne znači samo preživljavanje od prvog do prvog i sreću da imaš posao i primaš plaću, nego život u kojem si, doduše nećeš moći priuštiti luksuz, ali ćeš imati priliku živjeti neopterećen stalnim nedostatkom sredstava za osnovne potrebe, a kamoli za odlazak u kino, restoran ili na ljetovanje.