SIBINJ – Zbog nepravodobno dijagnosticiranog i liječenog glaukoma te dijabetesa koji ima od svoje petnaeste godine, 38-ogodišnji Davor Cindrić iz Sibinja prije pet godina ostao je potpuno slijep. Do gubitka vida radio je različite poslove, a po struci je elektroničar i programer. Iako je želio nastaviti raditi, protivno istini i njegovoj volji proglasili su ga trajno nesposobnim i dodijelili mu invalidsku mirovinu od 1188 kuna, plus 500 kuna pomoći za tuđu njegu. Od toga, naravno, ne može živjeti.

"U mirovinu sam otišao jer su mi u tom trenutku takav izbor nametnuli kao jedinu moguću opciju. Govorili su mi da se ne sekiram i da ću s invalidskom mirovinom i još nekim pravima koja iz toga proizilaze, poput besplatne RTV pretplate, riješiti sve svoje probleme. Nisu mi dali kvalitetne informacije o rehabilitacijskim programima koji osobama koje su naknadno oslijepile, poput mene, otvaraju nove perspektive. Upravo je nedostatak tih informacija osnovni razlog zbog kojih se većina slijepih i slabovidnih osoba miri sa sudbinom i pristaje životariti  uz mizernu mirovinu ili socijalnu pomoć", kaže Davor.

U prilog mu ne idu ni brojke, koje govore da od 186 slijepih osoba u Brodsko-posavskoj županiji rade samo dvije, s tim da ni one, za razliku od njega, nisu potpuno slijepe, nego slabodivne. Obje su zaposlene na telefonskoj centrali. Prošao je nekoliko edukacijskih i prekvalifikacijskih programa i nada se novom zaposlenju jer vjeruje da još može raditi i doprinositi zajednici, a nije ga obeshrabrilo ni to što u njegovoj županiji ne radi nijedna potpuno slijepa osoba. Naučio je raditi na govornom računalu koje si je sam nabavio, a koristi i druga tehnička pomagala. Usavršio je tehniku bijelog štapa za samostalno kretanje, a uskoro će dobiti i psa vodiča. Uvjeren je da ima mnogo poslova koje bi mogao kvalitetno raditi, od javljanja na telefon do pripremanja raznih dopisa.

"Prije odlaska u mirovinu obavljao sam posao servisera za plinske bojlere, kotlove i klima uređaje. Naravno, sada to više ne mogu raditi, ali poznajem tehniku pa uvijek mogu uskočiti, primiti informaciju o kvaru i poslati ekipu na teren, a verbalno mogu uputiti stranku i objasniti joj što za prvu ruku treba učiniti po pitanju kvara. Vjerujem da bi potencijalni poslodavac bio zadovoljan s mojim radom, a dakako da bih i ja odmah bio potpuniji, zadovoljniji i sretniji", ističe Davor.

Iako posao traži već godinama, u borbi s birokracijom ne želi srljati grlom u jagode kako mu se ne bi dogodilo da ostane i bez posla i bez mirovine. Najgore bi, kaže, bilo kada bi završio prekvalifikaciju i onda godinama bezuspješno čekao na Zavodu za zapošljavanje. Unatoč svemu, Sibinjac se ne predaje.

"Svakim danom dobivam nova saznanja, a borba tek predstoji. Učinit ću sve što je u mojoj moći da pomognem drugima. Ima dosta mladih slijepih i slabovidnih osoba koje sjede u kući kao koferi, ne izlaze i ne druže se. Ako se i druže, to je onda mučno, jer vi morate poznavati određene tehnike da biste se znali i mogli sigurno kretati, bez obzira je li to sa štapom ili s psom. Važno je da niste drugima na teretu", zaključio je Davor Cindrić.