„Štaaa kažeetee? Ne čujem dobro.", poviče Jozo gospođi iza šaltera. Doista, sluh mu je znatno oštećen još od granatiranja Novog Sela. „Koje papire?"

Zakolutavši očima službenica nervozno ponovi: "domovnica za vas i ženu, potvrdu o prebivalištu za vas, za ženu i za dijete, izvod iz matične knjige rođenih, izvod iz matične knjige vjenčanih, potvrdu …".

„Ma stani ženo! Pa da sam tolko mogo zapamtit ne bi se sad satebom tu natezo neg bi ti kod mene na pregled dolazila", reče Jozo. Okrenuvši se prema najbližem supatniku iza sebe u redu vragolasto nastavi: „Eto ti sad na! Malo se zabaviš, za devet mjeseci zakmeči, a onda ako oćeš podić ovo malo naknade, valja prikupit cio naramak papira."

Građani se uče disciplini i strpljivosti čekajući u beskrajnim redovima, dobivaju priliku shvatiti tko je tko u ovoj državi i tko kome treba služiti, popravljaju mišićni tonus trčeći od milovićke do porezne, od naselja Slavonija do tvrđave, izgrađuju duh stoički podnoseći namrgođenost i bahatost suludim zakonima stvarno preopterećenih službenika.

Slične situacije svakodnevno se ponavljaju u brojnim našim ustanovama, zavodima, centrima. Zbunjeni građani pokušavaju pojmiti i prikupiti svu silu dokumentacije kako bi ostvarili neka od svojih prava. Socijalna pomoć, naknada za novorođenče, stipendije za učenike i studente… U pojedinim slučajevima niti građani s visokom naobrazbom ne uspijevaju pronaći izlaz iz suludog birokratskog labirinta. Flegmatičniji jednostavno odustaju i ostaju bez naknada, dok se fajteri, nakon što bivaju odbijeni zbog nepotpune ili neodgovarajuće dokumentacije, žale, protestiraju i prozivaju institucije za nerad, mešetarenje i korupciju. U srazu s birokratskim aparatom, građani su dodatno zbunjeni brojem institucija s kojima se valja uhvatiti u koštac. Službe u lokalnim jedinicama u ovim slučajevima nikako ne surađuju s ispostavama županijskih ili državnih ustanova. Kao da je gradsko poglavarstvo kazahstansko, porezna uprava estonska, a policijska uprava papuanska. Lako je zamisliti narodnog heroja iz porezne uprave koji s razdrljenom košuljom gordo govori zapanjenim službenicama gradske uprave i policije: „Pucajte dušmani, ali od mene nikada nećete saznati kolika je primanja ostvario Jozo Marić te koliko je ukupno platio poreza u protekloj godini!". Svoju ne-suradnju pravdaju zakonima koji navodno ne dopuštaju efikasnu i jednostavnu razmjenu podataka. Moraju li građani biti taoci takvih zakona?

Pogledamo li samo brojne ljude na ulicama koji bezglavo glavinjaju s hrpama papira mogli bi steći krivi dojam kako je Brod već sveučilišni grad. No, istina je nažalost drugačija, gubi se ogromna količina radnih sati i slobodnog vremena, troši gorivo i cipele, plaćaju neizbježne pristojbe i zapošljava niz upitno potrebnih službenika, a dogodi se „tu i tamo" i neka nepravilnost pa umjesto onih potrebitih i zaslužnih, prava ostvaruju neki drugi. No, ne treba zanemariti ni pozitivne strane ovakvog pristupa: građani se uče disciplini i strpljivosti čekajući u beskrajnim redovima, dobivaju priliku shvatiti tko je tko u ovoj državi i tko kome treba služiti, popravljaju mišićni tonus trčeći od milovićke do porezne, od naselja Slavonija do tvrđave, izgrađuju duh stoički podnoseći namrgođenost i bahatost suludim zakonima stvarno preopterećenih službenika.

Kako rješenje za ovaj problem postoji, pokazuje stanje u nekim bankama u kojima su se koliko jučer svijali nepregledni redovi nezadovoljnih klijenata, a koje danas gotovo zjape prazne kao muzeji, jer većina njihovih klijenata zadovoljava svoje potrebe korištenjem bankomata ili Internet bankarstva. Dakle, rješenje je u tehnologiji. Upravo na najave promjene poslovanja nekih banaka, koje su drastično smanjile broj klijenata na šalterima i time postigle uštede u plaćama te skupim kvadratima nekretnina, koje su sada mogli prenamijeniti u korisnije svrhe; mnogi su se usprotivili navodno zbog starijih sugrađana i onih koji se slabije snalaze s novim tehnologijama, no praksa je pokazala kako stvari funkcioniraju uglavnom jako dobro. Nestale su gužve u poslovnicama u koje prije niste ni pomišljali ući bez suhog obroka i obilnih zaliha tekućine. Začudo, uz pomoć rodbine i susjeda svi su se uspjeli nekako snaći.

Kako bi, na primjer, izgledalo ostvarenje naknade za novorođene bebe u nekoj malo bolje uređenoj državi. Doma na osobnom računalu ili na info-kiosku u nekom gradskom prostoru, prvo bi se prijavili svojim OIB-om i tokenski jednokratno generiranom zaporkom te među ponuđenim opcijama izabrali ostvarenje prava na tu naknadu. Na zaslonu bi se pojavio popis neophodnih dokumenata s linkovima prema institucijama koje izdaju te dokumente. Klikom na svaki pojedini link dobili bi odgovarajuću potvrdu potpisanu digitalnim potpisom ustanove. Broj svog tekućeg računa i zahtjev potpisan vašim digitalnim potpisom proslijedili bi e-mailom na adresu službenika zaduženog za obradu vašeg zahtjeva te nakon toga samo strpljivo čekali uplatu. Iako će se mnogima ovaj scenarij činiti nedostižnim poput znanstvene fantastike, on je u stvari nezgrapan jer uzima u obzir gore navedene „zakonske" prepreke direktne razmjene podataka među pojedinim institucijama. Zbog znatno smanjenog, ali i dalje prevelikog broja ljudi koji se sučeljavaju s računalima, mogle bi se i dalje događati makinacije poput onih u HZMO-u i drugim ustanovama.

Naravno, sve pada u vodu ne bude li cijela ova „antibirokratska revolucija" na kraju rezultirala smanjenjem birokracije (i troškova), nego se nastavi dosadašnja praksa gomilanja i računala i ljudi. Teško ćemo se tako uklopiti u sanjanu svijetlu europsku budućnost.

Sljedeći primjer pokazuje kako bi se optimalno odvijalo ostvarenje prava građana na naknadu za novorođenče. Nekoliko minuta nakon što je Mara rodila falabogu zdravu djevojčicu, sestra ju pita hoće li malena živjet s njom (da, morate priložiti potvrdu prebivališta za novorođenče). Nakon što Mara, potvrdno odgovori, dežurna sestra upisuje novorođeno dijete u bolničku evidenciju iz koje se podaci automatizmom prenose u policijsku bazu podataka uz naznaku kako će prebivalište novorođene Anđe biti isto kao i Marino. Jednostavni programski trigger (okidač) automatski pokreće postupak kojime se potrebni podaci i upiti prosljeđuju ispostavi porezne uprave i odgovarajućem odjelu gradske uprave, nakon čega se na serveru (poslužitelju, računalu) gradske uprave provjerava jesu li zadovoljeni svi uvjeti za ostvarenje navedene naknade. Ukoliko jesu, vrši se isplata na račun naše iscrpljene Mare. Osim medicinske sestre koja upisuje osnovne podatke o bebi i roditeljima, nema više niti jednog službenika u lancu, nema „babe i stričeva", nema upitnih arbitriranja zadovoljava li netko uvjete ili ne, nema čekanja u redovima, vađenja hrpe nepotrebnih potvrda, plaćanje ovjera i svih ostalih gluposti kojima smo trenutno bombardirani.

Je li ovaj scenarij realan i ostvariv već danas? Naravno. Svaki malo bolje obrazovan informatičar s poznavanjem distribuiranih baza podataka, sigurnosti u računalnim mrežama i sustavima, s trunkom organizacijskih sposobnosti spremno će vam ovo sve potvrditi. Problem čak nije niti posebno zahtjevan niti bi se radilo o enormnim financijskim sredstvima. Nadalje, problem bi se vrlo lako dao pretočiti u suvisao EU projekt. Dapače, sada već „naša" unija vapi za takvim projektima. Analogno navedenom, kako je uspostavljena eMatica (baza ocjena svih učenika u RH), već bi danas bilo moguće automatski generirati rang listu učenika po uspjehu u nekom gradu, također automatski generirati odgovarajuće podatke iz porezne uprave o imovinskom stanju obitelji iz kojih ti uspješni učenici dolaze, te bez ikakvih (spornih) natječaja jednostavno najpotrebitijima i najtalentiranijima dodijeliti školarine prema unaprijed određenim kriterijima. Znam, odmah će se javiti mnogi kolege iz škola koji se žale na rad eMatice, no rješenje tih problema je u izgradnji kvalitetne ICT infrastrukture u vlasništvu države ili jedinica lokalne uprave. (Čemu stalna distinkcija između države i lokalne uprave i njihovih nadležnosti – građane to ne zanima, sve to treba biti samo u službi građana???)

Nedavno je brodskom gradonačelniku od strane CARNet-a ponuđen upravo takav projekt – projekt izgradnje e-Broda (po uzoru na e-Split) kojime bi se sve jedinice lokalne uprave, gradska poduzeća, obrazovne, medicinske i ostale ustanove povezale u takvu jednu modernu i pouzdanu mrežu kakva je neophodna za ostvarivanje opisanih scenarija. Cijena nije mala, možda bi se morali odreći jednog ili čak dva vatrometa. No, prije nego se opisani scenariji počnu ostvarivati, morat će država kroz zakone i naputke prisiliti sve svoje institucije na tijesnu suradnju, morat će se pronaći (a postoje) stručnjaci voljni realizirati takve projekte i morati će se organizacija ustanova i odjela podići na europski nivo te stvarno okrenuti onima zbog kojih i postoji – građana. Naravno, sve pada u vodu ne bude li cijela ova „antibirokratska revolucija" na kraju rezultirala smanjenjem birokracije (i troškova), nego se nastavi dosadašnja praksa gomilanja i računala i ljudi. Teško ćemo se tako uklopiti u sanjanu svijetlu europsku budućnost.

Dok nam EU zagovaraju u prošlost zarobljeni farizeji, koji ne razumiju i ne promišljaju automatizirano i informatizirano postindustrijsko društvu koje tamo već vlada, nemamo se čemu dobrom nadati.

Prihvatili smo EU paradigmu – pokažimo bar malo iskrenosti.