Na današnji dan, prije 28 godina, ubijen je švedski premijer Olof Palme, izlazeći iz kina u koje je išao kao bilo koji drugi građanin, po svome običaju, bez službene pratnje i zaštite. Predsjednik švedske verzije SDP-a odrastao je u bogatoj konzervativnoj obitelji, no zarana je počeo iskazivati svoju osjetljivost na društvenu nepravdu i neravnopravnost. Ogorčenje rasnom segregacijom i ogromnim klasnim razlikama posebno je rasla nakon njegova studija u SAD-u. Udario je temelje najnaprednijem socijalnom društvu, kakvo je danas švedsko i općenito skandinavska, u kojima je i osobnim primjerom pokazao koliko prezire nepotizam, nejednakost i prisvajanje nezasluženih privilegija.

Tijekom povijesti istaknuti socijal-demokrati doslovno su ginuli boreći se protiv privilegija, dok su u nas jedino izgarali za privilegije, kojima će se distancirati od naroda te mu zorno pokazati tko je raja, a tko hadžija.

Četrnaest godina kasnije, novopečeni hrvatski ministar, liberal Goranko Fižulić, došao je na posao u Banske dvore biciklom. Dobro obaviješteni kažu kako su ga tada iskusni komunistički aparatčici iz SDP-a, u svom stilu, tiho, ali oštro, upozorili neka ne radi takve gluposti, jer će narod pomisliti kako političarima, a posebno članovima vlade, ne trebaju ili kako, ne daj bože, ne zaslužuju luksuzne automobile, šofere, službenu zaštitu i ostale privilegije, jer eto on sam, zorno prikazuje kako se bez svega toga može.

O tome sam razmišljao davno prije slučaja Merzel i skandala oko državne nabavke novih automobila, ali navedeni slučajevi pokazuju kako se i opće mnijenje polako mijenja te kako naši građani polako shvaćaju kako više nemamo vladare, velikodostojnike, niti male bogove, diktatore, već samo više ili niže rangirane državne službenike. No političari su na javno negodovanje odgovorili spinom kako će nabaviti znatno jeftinije automobile, te ponovo, nadam se samo privremeno, zbunili javnost, koja si zapravo treba postaviti pitanje: „Trebaju li uopće državnim službenicima i dužnosnicima ikakvi službeni automobili i sve ostale privilegije?" Pri tome, jasno je kako nitko ne dovodi u pitanje službene automobile namijenjene policiji, vatrogascima, šumarima i ostalim sličnim važnim službama. No trebaju li doista tržišni i sanitarni inspektori limuzine, mijenja li se u njihovim slučajevima činjenično stanje tako brzo da na „mjesto zločina" moraju stići za nekoliko minuta te koji su to spektakularni slučajevi koje su tako žurno riješili? Jesu li nas naši ministri i ravnatelji svih vrsta toliko zadužili da ih sve, bez zadrške, sljeduje menadžerski borbeni komplet: automobil, šofer, prijenosno računalo, mobitel ili bi bilo bolje sve im oduzeti kako bi činili manje štete ili ju bar činili sporije.

Unosan je privilegij privatnim autom na službeni put ići

Zanimljivo, u doba kada aktualna vlast grčevito traži gdje još srezati, jedan ogroman segment potrošnje redovito joj promakne ispod radara. Ne radi se o stečenom pravu zbog kojeg bi sindikati i obespravljeni radnici izletjeli na Markov trg, ne radi se o ukidanju još jednog rudimenta danas zloglasne „društvene solidarnosti" poput besplatnog školstva ili zdravstva, zbog koje bi im netko mogao nabiti na nos kako razaraju ono što su generacije prije njih desetljećima gradile, već se radi o privilegijama ne tako malobrojnih, a kojima se nanose višestruke izravne i neizravne štete državnom proračunu i gospodarskom životu. Radi se o službenom putu uz korištenje osobnog automobila. Iako je navodno godinama na snazi moratorij za takav tip službena puta u državnim i javnim službama, on se uglavnom odnosi na čistačice i niže službenike, dok svi ostali nesmiljeno državi naplaćuju svoje troškove od 2kn po kilometru + dnevnica. Ne ulazeći u opravdanosti svakog takvog službenog puta, treba spomenuti samo dvije činjenice, koje će demonstrirati kakve pogubne efekte takva putovanja nanose proračunu i gospodarstvu.

Prvo. Zahvaljujući državnoj ustanovi Hrvatskoj akademskoj i istraživačkoj mreži iliti CARNet-u, u gotovo svakom dijelu države izgrađene su vrhunski opremljene tele-konferencijske dvorane koje mogu zadovoljiti čak i održavanje velikih međunarodnih skupova. Nadalje, država je višestruko premrežena naprednim komunikacijskim vodovima te je danas gotovo sa svakog radnog mjesta u javnoj ili državnoj službi (a i u mnogim lokalnim jedinicama) moguće održati sastanke sa dva ili više sudionika. Dovoljno je osobno računalo s besplatnim softverom te zvučnici ili slušalice i mikrofonom, a za video sastanke zadovoljavajuće su bazične web kamere. Obave li naši službenici širom Hrvatske, samo tisuću sastanaka dnevno na ovaj način, umjesto putujući, eto nam godišnje uštede od više od pola milijarde kuna. Osim financijskih ušteda, ovakvim sastancima znatno se štedi na vremenu i omogućava brza reakcija službenika. Zbrojimo li to s cijenom nepotrebnih službenih luksuznih automobila, eto smanjenja deficita za milijardu kuna, ponovo napominjem, bez ugrožavanja ičijih stečenih prava.

Ako nije prekasno 

Drugo. U slučajevima kada našim službenicima nikako ne odgovaraju on-line sastanci, nego se oni baš imaju održati uživo, nameće se šansa za poticanje i revitalizaciju javnog prijevoza. I to ne bilo koje vrste javnog prijevoza, već onog koji se obično veže uz razvijenu industriju te je, nadam se, nama Brođanima zbog ĐĐ-a još uvijek poželjan. Pogađate, to je željeznica. Naravno, država ne može nikoga natjerati da se vozi baš željeznicom, ali može druge tipove prijevoza učiniti nepriznatim za refundaciju troškova ili neisplativim. Najbolje ćemo to shvatiti na primjeru. Naš čovjek je izuzetno odmjeren i oprezan kada novac daje iz svog džepa. Najbolje se to vidi na članovima bilo koje vlade do sada, koji se rado vozaju u luksuznim Audijima i bendžolama, ali kada sami kupuju, bezmalo nitko i ne pomišlja na auto luksuzniji od Pola ili Golfa. Tako i naši službenici. Uskratite li im refundaciju troškova za osobni automobil i učinite li da je ponovno, kao bilo gdje u svijetu, željeznica jeftinija od drugih vidova javnog prijevoza, teško ćete našim službenicima, koliko god oni bili godinama na rukovodećim visokim pozicijama, naviknuti na zlatnu žlicu i određenu razinu komfora i luksuza, izbiti kunu više iz džepa. Putovat će oni HŽ-om da se sve praši ili će zaključiti kako neki sastanak i nije baš neophodan.

Kada se vrli ministri i njihovi zamjenici te pojedini ravnatelji agencija i ustanova sretnu negdje u vlaku, moći će održati brzinski neformalni, ad hoc sastanak te na taj način dodatno profitirati. Nadalje, Budu li se četiri-pet sati truckali sa „nabrijanim" narodom na 200 kilometarskoj trasi od Slavonskog Broda do Zagreba, učinit će sve kako bi se rekonstruirale naše pruge u skladu s EU smjernicama, kako bi se proizveli udobniji vagoni i kvalitetnije lokomotive te ponovo uveli brzi, poslovni vlakovi. Svugdje u razvijenom svijetu željeznica je gotovo svim klasama, a posebno poslovnim ljudima, prihvatljivo i atraktivno sredstvo javnog prijevoza, uz sve ostale pogodnosti, dovoljno brzo i jeftino, samo je kod nas postala prezrena i napuštena, čineći da se malobrojni putnici osjećaju kao rijetke zvijeri, srameći se što nemaju za bolje. Povećanjem prometa, procvjetat će i HŽ Cargo, jer od željezničkog prijevoza jeftiniji je valjda samo brodski, te će se umjesto otpuštanja, tražiti dodatno zapošljavanje radnika u toj tvrtki. Bit će tu posla i za našeg ĐĐ. Ostaje samo pitanje, nije li za ovu kompoziciju prekasno?