U Hrvatskoj nisu elita oni koji stvaraju, već oni koji upravljaju.
Još jedna mučna noć iza mene. Taman što je zadnjih
dana malo popustila nesnosna vrućina, susjed je u pola četiri naložio kazan. Znači
rodila ranka. Proklete zračne struje sav dim nose u moju spavaću pa se osjećam poput nekadašnjih putnika u Ćiri. Ne mogu mu zamjeriti, platio je čovjek uredno porez
na kazan pa želi što prije vratiti uloženo. Kada sam se konačno nekako izvukao
iz kreveta, ni odmoran ni naspavan, odlučih malo prošetati. Dan prekrasan
sunčan, nigdje oblačka, a opet, nije prevruće. Kapu i cvike na glavu i put pod
noge.
Ovako ružnoj, oronuloj, izmrcvarenoj, zapuštenoj, a možda i opasnoj, ostalo je samo jedna jedina, posljednja funkcija - da služi kao ogledalo ovdašnje elite.
Dugo već nisam išao prema Vili pa se odlučih krenuti u
tom smjeru. Koračajući polako po izrovanoj, ruiniranoj cesti gdje se samo na
nekim dijelovima vidi kako je nekada bila asfaltirana, prisjećam se vremena
kada je to bio put ka elitnom brodskom ugostiteljskom objektu. Prisjećam se nezaboravnih
večera s mojom dragom, spektakularnog pogleda na Brod i vrhunskih domaćih slavonskih
delicija. Sjetim se veselih izlazaka s društvom i dočeka Novih godina uz
virtuozne tamburaše. Sjetim se prebogatih vinograda u podnožju vile što se savijaju pod rodom.
Probijajući se kroz šikaru koja prijeti sve proždrti,
gledam ima li kakvih znakova zabrane pristupa i ulaska, ima li kakvih
vidljivih upozorenja i strogih napomena vlasnika. Nigdje ni slova. Čiji je to
posjed, tko je za njega odgovoran? U dvorištu zuje ventilatori i transformatori
napajanja velikog antenskog stupa, koji zrači kao Černobil, a sve okolo upravo izgleda
kao da je preživjelo neku takvu katastrofu.
Dok prilazim derutnom objektu, prisjećam se riječi maestra Ferića iz friškog razgovora za SBplus koji poziva brodsku
intelektualnu elitu neka poduzme određene korake i vrati Brodu neka davno
izgubljena svojstva te se pitam - misli li on na onu istu gradsku, županijsku pa i
državnu elitu, koja je svojom skrbi nekoć ničiju ili svačiju dragocjenu imovinu
dovela do ovakvog stanja raspada? Nisu li izabrani i ne rade li naši vrhunski
stručnjaci, naša gradska i županijska elita, u gradskim, županijskim odjelima i
u kojekakvim DUUDI-jima te se
pozorno skrbe za imovinu osiromašenog hrvatskog naroda? E dragi naš maestro, zar
od te elite očekujemo revitalizaciju ičega?
Sociolog i politolog Dražen Lalić govoreći
o stanju u HNS-u, kaže kako je Zdravko Mamić čovjek našeg doba ili
barem jedan od najistaknutijih (dakle elita):
„Njegov lik i djelo izražavaju sve ono
što obilježava ovo doba: kapitalizam, klijentelizam i profitiranje od javnih
dobara, pri čemu se putem javnih troškova ostvaruje privatna dobit."
Mamići imaju svoje vile. U onoj bivšoj, propaloj državi, pojedinci uglavnom nisu imali vile, samo je narod
mogao imati vilu pa je tako i ovaj brodski imao svoju - Vilu Igrač. Ona je
bezobzirno devastirana i prepuštena propadanju te čak ne služi niti kao javno
dobro za ostvarenje privatne dobiti. Ovako ružnoj, oronuloj, izmrcvarenoj, zapuštenoj
te možda i opasnoj ostala joj je samo jedna jedina, posljednja funkcija:
Ona služi kao ogledalo naše elite.