Već mi je postalo monotono ponavljati kako je svaki glas važan. Kako onaj koji ne izađe na izbore glasa za postojeće stanje i kako se (u demokracijama jedino moguće!) vlast i društveni odnosi mijenjaju na izborima, a ne u birtijskim prigovaranjima.

Što su politički sukobi žešći, to je više moguće da će samo jedan glas ključno prevagnuti i donijeti političkom entitetu revolucionarnu promjenu. U tijesnim političkim bitkama česti su rezultati koji ovise o jednom glasu birača.

Ako je gradska Socijaldemokratska partija - unatoč izbornom fijasku i previšnjoj odluci ministra Jakovine o nametnutom koaliranju s pobjedničkim Dusparom (koji ih "ne šljivi" ni pet posto) - zadržala imalo samopoštovanja, već u ponedjeljak, na Gradskom vijeću, dokazat će kako im je srce opet na lijevoj strani grudi, a ne u novčaniku, uz desni guz stražnjice.

Sjetimo se uostalom najozloglašenijeg slučaja kada su 2000. George Bush, kasnije dvostruki predsjednik SAD-a i Albert Gore vodili floridsku bitku u kojoj je Gore ostao moralnim pobjednikom, a Bush poveo svijet u 9/11, pa rat protiv terora, bilijunske deficite i najveću krizu koja je ikada zahvatila svijet. Na stotinjak milijuna glasača, odlučilo je 527 listića možda floridskih dokonih umirovljenika zbog čije je namjere ili nepažnje cijeli svijet radikalno drugačiji nego li što je mogao biti!?

Politološka teorija kaže da postoji obrnuta korelacija između veličine izbornog tijela i vjerojatnosti da će se dogoditi "sudbinski glas"; jednostavnim rječnikom rečeno, što je manja država, grad ili selo, to je vjerojatnije da će jedan glas o nečemu presuditi.

Ovdje odmah valja primijetiti i zapamtiti kako je očito ponajveća mogućnost odlučujućeg, presudnog glasa u samim vijećima i skupštinama, gdje o velikim stvarima (i povelikom novcu) odlučuje tek koja desetina glasača.

Ali, postavlja se pitanje što uopće političari trebaju učiniti kada su izbori već završeni? Trebaju li se i oni služiti svojim odlučujućim glasom kako bi radikalno mijenjali društvene odnose?

Po gore navednom politološkom aksiomu - da je u skupštinama još lakše doći do presudne uloge jednoga glasa - na velikim svjetskim pozornicama jedan je glas često odlučivao o sudbinskim odlukama.

U već spomenutoj Americi, predsjednika Andrewa Johnsona, u prošlom stoljeću umalo su smijenili. Senat ga je osudio na smjenu, ali rezultatom 35:19, to jest za jedan glas(!) manje od potrebne dvotrećinske većine. Senator James Grimes  je predsjedniku ponudio deal: ako se ovaj prestane protiviti "rekonstrukciji" netom pobijeđenih južnih država, i imenuje njegovog "jarana" za sekretara obrane, on će glasati protiv smjene. Johnson u škripcu, naravno, pristao je ... i opstao!

Takvih je slučajeva mnogo. Francuska je danas republika a ne monarhija zbog jednog glasa "viška", tamo kod nastanka Treće republike u prošlom stoljeću, a Engleska je zamalo i postala republika jer je od 135 članova tadašnjeg Parlamenta njih 68 sudjelovalo u osudi kralja Charlesa I  na smrt. Zbog jednog(!) glasa viška, eto, po pijesku su se zakotrljale i okrunjene glave.

Nagledali smo se presudnih glasova u Slavonskom Brodu

Što u tim veličanstvenim događajima znači politička povijest "naše male brodske kasabe u kojoj čak i budalama krumpir rodi na tavanu"?

Imali smo i mi naših dika i ponosa. Od običnih "koalicija", do "tehničkih potpora" i "zajedničkih platformi", uvijek su se sklapali savezi isključivo "zbog dobrobiti građana", dakako.

Uz poslovično poznatu 13. ruku, koja je 2005. na vlast u gradu, u Sočkovićevoj režiji, sjetimo se, dovela Mirka Dusparu. Sjetimo se i velemajstora gradskih političkih igara Vladimira Jerkovića  koji je više od desetljeća, usprkos nevelikom izbornom rezultatu, po svojoj volji upravljao gradom.

Čole je ipak imao nešto što današnji politički trgovčići nikako ne posjeduju. Bez obzira što je najčešće imao tek jednoga ili dva zastupnika, nikada nije dao da brojniji partneri s njime brišu pod, bio je spreman rušiti proračune zbog šikaniranja neke "njegove čistačice", a na kraju je i otišao iz politike bez riječi, "kao gospodin", ne mogavši trpjeti goropadne ispade izbornom pobjedom (malo previše) opijenog gradonačelnika.

Što će reći, imao je stila... Za razliku od sadašnjeg jezičca na vagi Gradskog vijeća, na ostatke ostataka svedenog brodskog SDP-a.

Treba shvatiti iStriborovsku frakciju. Politika je umijeće mogućeg, pa u situaciji kada je propala trećina glasova (a polovica glasača ionako nije izašla) pobjedniku je pripalo čak 10 mandata umjesto proporcionalnih sedam. Ali i SDP-u se osladilo njegovih pet mandata (umjesto zarađena tri) i čemu riskirati sve još jednim izborima, kad se već može ravnopravno(?) dogovoriti s pobjednikom?

Definitivno sam politički naivan u svojem shvaćanju pravde i politike, ali čak i takav mogu vidjeti kolika je moć jednoga glasa u ključnom trenutku na ključnom mjestu.

Politika je (ona realna, pragmatična, kakva dobiva izbore, a ne ideološka ili idealistična) ionako uvijek ucjena, sama po sebi, s mehanizmima prijevarne trgovine ako već ne čiste pljačke drugoga.

Kad sam pitao jednog saborskog zastupnika bivše vladajuće većine, zašto se ne udruži nekoliko njihovih(!) zastupnika i traže od njihove(!) Vlade neka napravi nešto od onoga što su obećali učiniti u Slavonskom Brodu na izborima, dakako, na hvalu i slavu imena te Vlade, odgovoreno mi je "Pa ti nisi normalan! Ne razumiješ: tko će nas onda ikada više staviti na listu za Sabor!?"

Možda stvarno ne razumijem. Pitali su me, da sam ušao u Gradsko vijeće, koga bih podržao? Kako nemam svojeg kandidata za direktora Vodovoda ili Komunalca, a nemam ni već zaposlene radnike u dvoranama i školama, podržao bih onoga koji bi obećao da će mi pomoći napraviti one tri-četiri ključne stvari iz mojega programa.

Brodski SDP, svojim ostankom u vijećnici, tobože demokratskim činom, pokrio je premalenim smokvinim listom tuđu civilizacijsku zaostalost, a svoju političku impotentnost i sramotu.

Onoga koji će u Brodu napraviti sveučilište, jer je to preduvjet preživljavanja grada, tko će obnoviti Tvrđavu, jer se tu najbrže može dobiti mnogo novca, i tko će urediti gospodarsku zonu, jer s tisućama nezaposlenih Brođana nećemo daleko. Ali, kad već nemam kandidata za očitača vodomjera, tražio bih rokove ostvarenja tih projekata i u svakoj prilici prolaznoga vremena provjeravao ostvarenje dogovorenog, pa makar svake godine ucjenjivao s onim što je vladajućima uvijek najslasnije, usvajanjem gradskog proračuna.

Između srama i rata izabrali su sram...

Brodski socijaldemokrati očito ne razmišljaju na taj način. Inicijativa koja je uzburkala brodsku politiku, ona o promjeni imena Budakove ulice, i prije dvije godine je mogla biti poprištem iskazivanja političke i ljudske dosljednosti; a postala je dokazom osobne političke prostitucije. SDP i HNS su tada sklopile "koaliciju protuprirodnog bluda" s najdesnijom legalnom strankom hrvatskog političkog spektra, HSP-om. Nitko ne može stranku osuđivati za pragmatičnu politiku. Osim ako ta pragmatičnost ne gazi čak i osnovne ljudske, a kamoli političke postulate.

Umjesto da tadašnje partnere pritisnu s jednostavnim argumentom koji svaka sila razumije ("bez uklanjanja sramote, nema dizanja ruku za proračun"), brodski SDP je svojim ostankom u vijećnici, tobože demokratskim činom, pokrio premalenim smokvinim listom tuđu civilizacijsku zaostalost, a svoju političku impotentnost i sramotu.

Kad sam već počeo citirati primjere iz svijeta, spomenut ću navodnu Churchillovu izjavu, o politici pomirbe koju je Engleska vodila tridesetih godina prema Hitleru:

"Ovakvom lošom politikom prema Njemačkoj i zanemarivanjem obrane, približili smo se tmurnom času izbora između sramote i rata. Izabrali smo sramotu... i zato ćemo dobiti rat!"

Što će učiniti "socijaldemokrati"?

Politička pragma puno toga može otrpjeti. Ali svakodnevni "ćar" nikada ne smije biti na uštrb osnovnih civilizacijskih dosega! Svima je, nadam se, jasno da u Brodu ne može biti ulice slikara-akvarelista Adolfa Hitlera? Barem ne u suvremenom dobu i ne u europskoj državi. Tu činjenicu nikakva apologetska opravdanja ne mogu promijeniti.

Ako SDP, objektivno, ne može natjerati gradonačelnika neka u par mjeseci pokrene gospodarstvo, može ga natjerati da brodi ovim gradom smjerovima 21. stoljeća. To je krucijalno pitanje.

Jednim jedinim gestom, vezanja prolaska proračuna s brisanjem gradske sramote, pokazali bi da drže do općeg ljudskog dostojanstva i svoje političke ideologije, a ne do Valentinog šefovanja očitačima vodomjera.

U četiri mjeseca nove koalicijske vlasti, jedino što smo od vladajuće gradske koalicije SDP-Duspara dobili jeste povećanje prireza za 50 posto i komunalne naknade za 40 posto. I more kadrovskih smjenjivanja i imenovanja, ali, ne po rezultatima i sposobnostima, već po stranačkoj pripadnosti. SDP je čak i pri tome ostao kratkih rukava, jer dijele kolektivnu koalicijsku političku odgovornost, a imaju tek mjestimičnu pojedinačnu personalnu korist.

Nakon izbornog fijaska, s bijednih 16 posto glasova u "radničkom Brodu", čak nemaju što ni čuvati. Već gubite utakmicu s 5:0, pa pokušajte barem postići počasni pogodak, i to kakvim lijepim volejem. Uvjeren sam da bi vam se čak neki od rastjeranih vaših birača i vratili.

A svaki glas je, sjetite se, baš kao i svaka ruka, jako značajan!...