ČITAM jučer izjavu Zorana Milanovića: "Vlast je o sebi sve rekla i nastavit će tako do izbora, a pred nama je ozbiljan posao, izazovi kojih možda i nismo svjesni, ali ih se ne bojimo."

Da je ova HDZ-ova vlast takva kakva je (preloša) i da će nastaviti tako do izbora (držeći se i zubima za vlast ako treba) znali smo i sami, nije nam to trebao reći vođa oporbe. Ali, da nam taj vođa oporbe koja samo što nije dobila vlast kaže da "nisu svjesni ni izazova" (a kamoli da nam konkretno kaže kako će riješiti probleme ove zemlje) nismo očekivali.

"Hrvatska sada ima šansu postati napredna, uspješna, pravedna i bogata zemlja" - tvrdi Milanović nekidan... Samo nam ne želi otkriti kako. Prepričane slobodnim stilom, njegove rečenice su mogle glasiti i ovako: "Povjerujte nam na riječ, ne znamo ni što nas od problema očekuje, a kamoli koji su modeli njihova rješavanja, ali kad dođemo u Banske dvore, već ćemo nešto smisliti?"

Da se razumijemo, ovu sam kolumnu napisao u dobroj vjeri. Još 2005. sam rekao sadašnjem osječkom pritvoreniku Sočkoviću da je uzeo mimo zakona ono što mu ne pripada, 2007. sam mu na televiziji rekao da je lopov koji je uzeo milijun kuna iz Zavoda za javno zdravstvo, dok sam ja prodao svoj stan kako bih financirao tu kampanju u kojoj sam sudjelovao. Napadao sam ga uglavnom žešće od pretpostavljenih nadneprijatelja iz SDP-a. U davna vremena dok sam još bio mislio da se nešto u politici može promijeniti konkretnim prijedlozima, a da građani neće kupiti nečiji program na neviđeno, vodio sam i blog, na kojem su takve stvari ostale zabilježene (http://petarbasic.blog.hr/)

U međuvremenu sam možda izgubio posao, ali zato sam udvostručio zalihu cinizma: sad ga imam dovoljno i za socijaldemokratske "spasitelje". Kolokvijalno, više mi nije "fora" napadati ovakav grogi HDZ po kojemu svi koji su im do jučer bili partneri, "tehničke podrške" i djelitelji plijena, sada tuku kao Maksim po diviziji.

Baš zbog toga što HDZ nije valjao i jest mi još i više nego stalo da SDP nešto radi! Želim da imaju konkretna rješenja za deficite, namještene javne natječaje, ili, ako ništa drugo, za rješenje nezaposlenosti za što sam i osobno zainteresiran.

Reći da HDZ nema pojma, ili još gore, da namjerno vlada nemarno i štetno, nije dovoljno da bismo zaključili da će SDP vladati bolje.

Pojasnit ću tradicionalnim glasačima SDP-a (o da, ima ih koji pedesetak godina vjerno glasaju za SDP i njegove prethodnike gotovo isto koliko i onih koji su 30 godina glasali za istu opciju, a u zadnjih 20 godina redovito glasaju za HDZ... samo što je HDZ preuzeo više pravih komunjara od SDP-a), dakle, pojasnit ću njima i stratezima ove socijaldemokratske stranke na njima razumljivijem jeziku: "kako vidite ulogu SDP-a u daljnjoj transformaciji društveno-političkih odnosa s naglaskom na izgradnju naše društvene zajednice radom i zalaganjem pojedinca?"

Jedinstven politički eksperiment

Politički eksperiment koji na ovogodišnjim parlamentarnim izborima pokušava provesti SDP jedinstven je u povijesti političkog marketinga u svjetskim razmjerima: pokušavaju dobiti izbore na ništa!

Nismo vidjeli niti jedan redak u kojem SDP kaže da će taj i taj doprinos smanjiti/povećati za toliko i toliko posto; da će plaće državnih službenika povećati/smanjiti za toliko stotina kuna; da će uvesti/ukinuti taj i taj fond za potpre proizvođačima, poticaje ili nezaposlene.

Sve što smo od Milanovića čuli je: "Hrvatska ima resurse i potencijale, žilava je, ima sjajne ljude, ali nešto treba raditi i Hrvatsku treba konačno probuditi". Lijep opis Hrvatske, ali nije li premijer taj koji mora reći kako to napraviti, a ne čekati da se to dogodi samo od sebe? Što je onda uopće njegov posao?

Ako im ovo uspije, u šali sam nekidan predložio osnivanje "Stranke pesimista". Program te stranke bit će "ništa", slogani će biti "nemamo pojma što nam je činiti" ili "dalje ovako ne ide, a kako ćemo, ne zna se" ili pak "mi nemamo baš ništa za ponuditi".

Sudeći po do sada pokazanoj biračkoj inteligenciji, uopće ne sumnjam da će takva stranka polučiti zavidan izborni rezultat.

Još jedna "Jamstvena kartica"...

"Mi ćemo se boriti da nam građani povjeruju, a ne da nasjedaju. Naša obećanja su trezvena i jasna, a zaključit ćemo i bolnu fazu zaduživanja Hrvatske" (Z. Milanović).

A kako!? Matematika je na žalost političara egzaktna i prilično jednostavna znanost: ako nam proračun od svih poreza ukupno uprihoduje 105, a potroši 122 milijarde kuna, nedostaje 17 milijardi. Tih 17 milijardi se može namaknuti ili smanjenjem potrošnje ili povećanjem poreza ili zaduživanjem. Ne postoji četvrto rješenje, osim tiskanja novca, koje bi nam se ionako već nagodinu vratilo kao inflacija, pa bismo imali zapravo isti problem, samo odgođen za godinu dana. Mandat traje čak četiri godine.

Hoće li SDP povećati porez i/ili smanjiti plaće i mirovine u proračunu, i za koliko, kad već kaže da se neće zaduživati?

Nisu rekli čak ni neke stvari koje će morati uvesti po ulasku u Europsku Uniju, na primjer sniženu stopu PDV-a (u EU nema nulte stope, već glavna i snižena). Koliko će ta nova stopa iznositi? S obzirom da će se njome oporezovati do sada neoporezivi kruh, ulje, mlijeko, brašno, dječja hrana... koliko bude iznosila ta stopa, za toliko će te namirnice preko noći poskupiti.

Za ovu Vladu znamo da neće objaviti takav podatak, jer joj je rejting ionako "u podrumu".

Zašto stranka poput SDP-a koja želi "jednom za svagda raščistiti s ovakvim modelom vladavine, i povesti zemlju u europsku budućnost" nema snage i hrabrosti objaviti u svojem programu i takve gorke pilule koje ćemo morati progutati da bi nam bilo bolje? Churchill je dobio povjerenje običnih Britanaca tek kad im je obećao krv, znoj i suze, a ne bajkovitu šetnju do pobjede u 2. svjetskom ratu.

Ili SDP misli da su birači glupi, pa neće prihvatiti nekoga to im govori istinu, a ne bajke o izlasku iz krize?

Podsjeća me ovo na Sanaderovu jamstvenu karticu. Rekao je što će navodno učiniti, bez konkretnih poteza. Nije učinio ništa, a politički spin mu je omogućio da sve neodređena obećanja proglasi ostvarenima. Jedino konkretno obećanje (o smanjenju PDV-a) ostade po njemu neostvareno zbog "svjetske krize".

Osam godina oporbenosti SDP-a omogućilo im je osam godina zavjetrine kakva se u politici ozbiljnim strankama rijetko pruža. Bez pritiska, bez potrebe da se umiljavaju ovoj ili onoj interesnoj skupini, bez potrebe da popravljaju stvar ovdje ili ondje već da s jasnom vizijom ponude cjelokupno rješenje hrvatske političke i ekonomske krize.

Očekujemo od takve stranke da u prvih sto dana donese stotine zakona i ukine, uvede, smanji, poveća i prilagodi sve poreze, doprinose, takse, naknade, prava i obveze državnih zaposlenika, radnika i poduzetnika. Neka uvedu jedinstven novi model, a ne vatrogasno popravljaju stari, za koji svi vidimo da očito ne valja.

Čovjek bi pomislio da imaju rješenje za porezne prihode, pa za seljake, branitelje, povećanje proizvodnje, smanjenje nezaposlenosti, karikirano, i za svaki ventil koji kaplje u Banskim dvorima, a u najmanju ruku i za globalno zatopljenje. Pa, pripremaju se za ovu pobjedu gotovo čitavo desetljeće!

Međutim, budući premijer ne govori o tome ništa!

Ako se po političkom porijeklu gleda...

Ako se po političkom porijeklu gleda, ionako nam se ne piše dobro.

Podsjetilo me to na jednu teoriju zavjere (koje inače ne volim, ali ovdje se baš sve poklapa): Milanović je tamo '98. i '99. radio u Ministarstvu vanjskih poslova. Bilo je to u vrijeme umirućega Tuđmana, i Pašalićeve (straho)(sve)vlade. Kad je za rad na tako istaknutom mjestu (u istom uredu je radio i Ivo Sanader!) trebalo imati diplomu i iskaznicu HDZ-a. Pri čemu diploma nije bila nužan uvjet!?

Zanimljiva slučajnost, tko u slučajnosti vjeruje...

Kad se uzme u obzir s kakvim su žarom obračunao sa Matom Arlovićem, Račanovom desnom rukom, koji je stranku održao u vrijeme kad su imali tri ili četiri posto glasova, pa kad se na ovoj našoj razini sjetimo obračuna s Račkim, još prije Zovkom, pa na kraju Matom Gavranom (čovjekom koji je također držao SDP kad je bio u odumiranju, a kao narodski čovjek, poduzetnik, časnik, sudionik Domovinskog rata, osvojio čak 48% glasova i gotovo postao najveće iznenađenje lokalnih izbora)...

Mladi stranački junoše možda ne znaju kakav program će ponuditi na izborima, ali su zato u unutarstranačkim obračunima efektniji nego kad su Hazjajinovi ljudi eliminirali trockiste!

Na koncu, ni dosljednost (a samim time i vjerodostojnost) im nije besprjekorna, jer sjetimo se hvalospjeva Milanu Bandiću "najpoštenijem i najboljem kandidatu za gradonačelnika" koje je izrekao Milanović u svibnju 2009, na zagrebačkim izborima, da bi se već nekoliko mjeseci kasnije odrekao toga "zagrebačkog diktatora umočenog u afere"?

Birači se pitaju: recite nam konkretno, što će se promijeniti ako nam pričljivu, ali kontroliranu Suzanu zamijeni šutljiva, ali ne manje poslušna Sonja? Ili ako nam aferaškog Bombu zamijeni sličan bombaš iz SDP-a?

Vidjeli smo kakva je to šutljiva oporba bila. Pitamo se kakva će to biti šutljiva potpora vlasti?

U velika obećanja ne bismo mogli ni vjerovati

Kako bismo mogli i povjerovati u velika obećanja o rješavanju kriminala i korupcije, ako se sjetimo da čak ni pokojni Ivica Račan, za kojega su Milanovići, Bernardići i Dragovani tek politički patuljci, nije nikoga strpao u zatvor, niti je "vratio pokradene desetke milijardi"?

Mi smo vidjeli i što znači potpuna promjena vlasti, bez konkretnih programa, 2000. godine. Sjećate li se poštovani birači velikih obećanja o reviziji pretvorbe i vraćanju otetog i iznesenog hrvatskog kapitala natrag u Hrvatsku? Što se od toga dogodilo? Ništa. Umjesto vrlo desne interesne skupine, na vlast je došla vrlo lijeva interesna skupina i umjesto hapšenja kriminalaca uslijedile s još četir godine stagniranja. Cijela država izgleda vodila se prema načelu "vi ne dirajte naše lopove, pa nećemo ni vi dirati vaše lopove".

U politici je "dugo pamćenje smrtonosna bolest". Saznao sam to na teži način, na vlastitoj koži.

Birači imaju privilegiju, jer imaju pravo na amneziju. Pamte se tri mjeseca i gotovo. Ja se pak sjećam da je Slavko Linić svojem prijatelju Vrhovniku dao 100 i više milijuna dolara državnog jamstva za Viktor Lenac (i to u vrijeme kad je 100 milijuna dolara bio velik novac).

Poduzeće je nakon tri mjeseca, gle čuda, ipak otišlo u stečaj, radnici su ipak ostali bez posla, a prijatelj Vrhovnik kod kojega Linić svakog ljeta ide na jahtu (p)ostao je najbogatiji Riječanin... Hm, iz aviona se vidi da je to nešto vrlo slično gradnji Kalmetine zadarske obilaznice za nekoliko stotina milijuna kuna po kilometru, zar ne?

Taj isti Linić je kandidat za glavnog financijskog eksperta nove SDP-ove Vlade! Birači se s pravom, u nedostatku konkretnog programa, pitaju što će se dakle promijeniti ako jednog, dokazano nesposobnog, sitnog kokošara Šukera zamijenimo jednom Linićevom veličinom gangsterskog tipa? Znamo da "tko se na mlijeko opeče i na jogurt puše".

Kod nas u Brodu (i u čitavoj petoj izbornoj jedinici, gdje su gradonačelnici Sabo, Ronko i aparatčik Tušek zacementirali mjesta) vjerodostojnost kandidata izgleda još i gore: za dva mjesta, koja iz našega grada vode u Sabor, bore se Vuković, Lujić, Jakovina i Valenta, a i Sonji Šimunović se vjerojatno ne ide iz kožne fotelje u bolničku noćnu smjenu za manje pare. Bojim se da će u toj borbi prvi otpasti najškolovaniji i najmanje nasilan Lujić, pa ćemo na listi opet imati primjer negativne selekcije, ovaj puta na stranačkoj razini. U drugom redu su neki stari kadrovi koji čekaju svojih pet minuta za naplatu desetljetnog staža u stranci. Zapravo, upražnjeno je ionako samo jedno mjesto, jer tajnik SDP-a Dragovan sebe (ne znamo točno zašto) smatra Brođaninom.

Prazna (nadgrobna?) ploča

U bratoubilačkom ratu za vlast kome je, dakle, interesantan program? To što se biračima mora dati nešto u zamjenu za glas, nikome u SDP-u izgleda nije jasno.

Na izborima 3. siječnja 2000. imao sam prijatelja koje politika uopće ne zanima, ali koje sam nagovorio da dijele račanovsko-budišine letke i čak voze neke starije sugrađane na glasovanje. Svi smo imali neopisiv poriv da se ona pašalićevska kriminalna mafijaška vlast sruši. Danas ipak nije vrijeme revolucije, građani s pravom u zamjenu za (skupi) glas očekuju kvalitetnu uslugu.

Program SDP-a, u jednom takvom trenutku, zapravo ne postoji. On je tabula rasa, prazna ploča, tek podij na kojem se bore na život i smrt za svoj dio kolača.

Kakav je baksuzan ovaj narod, neće nam se valjda dogoditi da ono što je, od ekonomije do nadanja, HDZ u svojih osam godina vlasti pobio, SDP samo sahrani pod tom nadgrobnom pločom?

Umjesto svih programskih odrednica, najvažnija im je očito jedna druga, slična riječ: intabulandi.

Kod kupoprodajnog ugovora nekretnina, prodavatelj izriče klauzulu intabulandi po kojoj se može kupac uknjižiti i raspolagati nekretninom "bez daljnjih privola i odobrenja".

Očekuju u SDP-u, očito, samo neka građani na neviđeno kupe njihovu osmogodišnju oporbenost, da građani kao dobri kupci potpišu tu klauzulu i da se oni "uknjiže" na vlast za sljedeće četiri godine "bez daljnjih privola i odobrenja".

Ako već nama i ne bude bitno bolje, nego pod ovom pljačkaškom HDZ-ovom Vladom, njima zasigurno hoće biti bolje!