JAKŠIĆ - Prije devet godina sam dobila konja. Zapravo je to započelo tako da smo brat i ja htjeli konje što nam je tata i omogućio. Tada smo otišli jednom čovjeku u Veliku koji je imao 20-ak konja. Ja sam izabrala svoju Zoru, a brat Zloću. Njih imamo i dan danas. - za SBplus kazala je 17-godišnja Sunčica Kuba iz Jakšića koja svoju ljubav, raširenih ruku, daje životinjama.

Trenutno imaju sedam konja, jednog muškog te kastrata, a sve ostalo su kobile. Među njima je i ždrijebe, a bit će ih još i više nakon što im se oždrijebe tri kobile.

- Briga oko njih nije laka, svakim danom ih moram čistiti, odnosno očetkati i okupati. Dok uredim jednog konja prođe mi jedan do dva sata, no tata mi pomaže u tome. Ujutro ih on nahrani kako se ja ne bih morala dizati rano, a onda ostatak dana oni su moja briga. Jašimo ih i prežemo stalno, a svaka dva i pol do tri mjeseca moramo ih potkivati, odnosno obrezati kopita dok svaki drugi ili treći put stavljamo i nove potkove jer stare zahrđaju. Konji kada nemaju potkove dok hodaju - nabadaju i ako stanu na nešto kao što je kamen, to ih, naravno, boli jer im se sve zabada u meso. - kazala je Sunčica pojasnivši da su njima potkove kao nama patike.

Sunčica ide u privatnu školu, a svoje obrazovanje usmjerila je k turizmu, odnosno zanimanju hotelijersko-turistički tehničar. Nakon škole želi se dalje posvetiti turizmu te u to 'ubaciti' konje.

- Otkako imamo konje sudjelovali smo u raznim manifestacijama. Prošle godine u kolovozu smo bili u Mariji Bistrici što nam je bio najduži put do sada na koji smo išli s njima. U petom razredu sam krenula terati konje, odnosno kola, a zatim i u trke.

U osmom razredu, kada je bila izložba konja u Mihaljevcima tata i ja smo terali dva ždrijebca i bilo je nekakvo natjecanje s čunjevima, na kojemu ja nisam srušila niti jedan. Nažalost, na kraju nisam dobila ništa, jer nitko nije mogao prihvatiti da nisam srušila niti jedan čunj. Otada sam izgubila i volju za tim stvarima pa sam prije godinu dana dobila dva lipicanca i htjela sam ove godine u trke s njima, no nisam jer mi se jedna kobila razboljela. Tako da svakako planiram 'ući' u to iduće godine. - pojasnila je Sunčica.

U devet godina Sunčica je naučila puno toga, ono najbitnije, što je potrebno kako bi se konj pripremio za jahanje, svladala je lako.

- Tolike godine radim s konjima i znam dosta toga. Mogu ih sama i osedlati, a ima tu dosta stvari koje ti trebaju i koje moraš staviti pravilnim redoslijedom. Posebnu brigu moramo voditi o veličini sedla jer ima raznih veličina i ne paše svakom konju isto sedlo. Pri sedlanju konja prvo moram staviti podsedlicu koju moram staviti pravilno bez ikakvih nabora, zatim na nju ide sedlo koje se ispod njih stegne kolanom. - dodala je ponosno Sunčica.

Svoju ljubav prema konjima Sunčica će 'sijati' i dalje, a kolika god briga bila njoj nije teško jer radi ono što voli.

- Te životinje mi donose mir. Nema mi ništa ljepše od pogleda, ispred mene dok sam na leđima konja, te slušanja topota kopita. - zaključila je je ova mlada ljubiteljica konja.