"Note nije poznavao, ali je na sluh znao sve odsvirati. I tako, spojio sam Šimu s notama i eto recepta kako se stvara najbolji tamburaš Slavonije”, o svom kumu i prijatelju govorio je Vilim Ažman.

Svoj životni put završio je Šima Seletković Matančev (1917.- 2013.), nestor slavonskih tamburaša. U utorak na mjesnom groblju u Donjim Andrijevcima od njega su se oprostili rodbina i brojni prijatelji. Kako napisa naš poštovani Mihael Mija Ferić, Šima je bio: "svestrani glazbenik, istinski i neponovljivi narodni umjetnik, zborovođa, kapelnik, dirigent, učitelj tamburaša, egedaša, harmonikaša, limenih i drvenih puhača, veliki promicatelj tamburaštva i slavonske tradicijske glazbe”.

Šima Matančev

Ovoga tjedna trebali smo se naći, prodivaniti, proljudikati o prošlim, teškim mjesecima. No, smrti i tuge nam ne dadoše da se opet vidimo i kao nekada popričamo. I susret dogovorismo u nevrijeme. Ode Šima svojoj Mariji znajući da joj nedostaje njegovo, Šimino kolo, njegova violina, tambura, pjesma i pošalica.

Skladatelj i muzikolog Julije Njikoš posvetio je nestoru slavonskih tamburaša Šimi Seletkoviću Koncertni stavak za brač i tamburaški orkestar, u znak osobitog štovanja njegovog lika i djela.

A Šima je do posljednjeg dana bio Šima Matančev. I u desetoj deceniji života nije se rastajao od svoje bisernice i violine koje su svaki puta iznova budile krv šokačku, slavonsku, težačku. Bećarsku…

Šima je i u desetoj životnoj deceniji bio širom rastvorena povjesnica tamburaške glazbe. Kroz 75 godina rada glazbeno je osposobio četiri-pet tisuća učenika u školama Županje, Orašja, Vrpolja... Nema toga čestitog tamburaša u cijelom istočnom dijelu Slavonije, koji imalo drži do sebe, a da nije znao za čika Šimu Seletkovića "nestora slavonskih tamburaških primaša” - kako navodi Julije Njikoš u svom Koncertnom stavku za brač i tamburaški orkestar, upravo posvećen Šimi Seletkoviću.

Kod Šime su prva glazbena znanja stjecali Šima Jovanovac i Karla Oršolić (autor hitova Đenka, Laže selo, lažu ljudi...) kao i drugi brojni slavonski glazbenici. Jovanovca pamti kao dobra berdaša koji je, doduše znao ponekad "faliti” te je znala pasti i pokoja oštrija riječ. A Šima se s glazbom i rodio. "S njom ću i umr't”, govorio je.

Sve je počelo od kukuruzovine i egeda

Da sve je počelo od kukuruzovine i egeda. Svirao je Šima kao klinac, čuvajući svinje, na „violini" od kukuruzovine. Jecala su egeda donjoadrijevačkim strnjacima sve dok mu otac nije na vašaru kupio malu tamburu. Ali, violina je ostala prva i posljednja ljubav, jer, što ona može, to malo koji instrument daje. Zbog nje su ga roditelji iz kuće istjerivali, a zbog harmonike je i svinje zagubio. Zanese čovjeka glazba, a svinje i krave odskitaju utvajima pa ih onda danima treba tražiti.

Bio je samouk, a u svijet nota uveo ga je kum Vilim, tadašnji student. Kasnije, nizom seminara i glazbenih predavanja stjecao je glazbenu kulturu. I gle čuda. Bećar iz Andrijevaca zaljubi se u klasičnu glazbu. Al' krv bećarska lako se ne smiruje. I dalje su poskakivale violinske strune po brojnim slavonskim svatovima, kerilo se i bećarilo, kralo noći i gluvarilo. No, od tambure i violine nije se rastajalo.

Jednom zgodom, vraćajući se zorom iz svatova, ispraćali su selo bećarcem. Kočijaš ošinuo konje, bacio uzde, a vranci, osjetivši ugriz kandžije i miris slobode, jurnuli u divlji galop. Pravo preko utvaja k đermu. Konji se razdvojiše i kolsko rudo udari ravno u stumbol. "Isfrcaše” svirači iz kola k'o kuferi, al' zemlja mekana, a trava visoka pa nikome ništa nije bilo.

Zar ti nemaš pametnija posla?

Godine su prolazile, a kuća Seletkovića bila je sve brojnija: četiri sina i kćer. Taman za jedan dobar bend. I tako je njih šestoro sviralo i nastupalo. Čak je i svoju suprugu Mariju učio svirati. "Svirala sam glasovir, a jednoga dana moja svekrva pita: Zar ti nemaš pametnija posla?” …svojedobno mi je ispričala samozatajna Marija koja je othranila i sa Šimom na životni put izvela četiri sina (Danka,Vladu, Nenu, Krunu) i kćer Zdenku. I svi su pokupili Šimine gene. Baš kao i njihova djeca. Svi su glazbeno nadareni, a kada su se nalazili u Donjim Andrijevcima pjesmi i svirci nije bilo kraja.

Možda jednog dana netko od unučadi uspije i odsvirati, Šimino kolo kao njihov djed. Do sada su mnogi pokušavali, zapisivali, ali nije to to. Ima tu puno finesa, a što može violina u rukama vješta egedaša njen uzdah, vrisak i dušu, to papir i note teško mogu zabilježiti.

Nagrađivan je visokim društvenim priznanjima, od Medalje za rad iz vremena bivše države, Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, preko Zlatnog grba Brodsko-posavske županije za životno djelo, životne Nagrade Festivala Hrvatske domoljubne pjesme, do nebrojenih diploma, svakojakih nagrada i diploma koje rese njegov obiteljski dom.

U svijetu nota

A Šimo je bio „sluhist", note mu nisu sjedale ponajbolje. No, njegov vjenčani kum Vilim Ažman uveo ga je u svijet nota. "Završio sam u Sarajevu glazbenu školu, izvrsno sam notno svirao, ali na sluh nije bilo baš najbolje. Kod Šime je bilo drugačije. Note nije poznavao ali je na sluh znao sve odsvirati. I tako, spojio sam Šimu s notama i eto recepta kako se stvara najbolji tamburaš Slavonije” …pričao mi je gospodin Vilim u svibnju 2005. Godine na donjoandrijevačkom nogometnog igralištu gdje se u Šiminu čast okupilo 538 tamburaša sa željom da uđu u Ginesovu knjigu rekorda. Bio je to veličanstven orkestar u kojeg je ipak bio utkan samo dio Šiminih godina i tamburaškog znanja.

Donji Andrijevci su te večeri bili svjetsko središte tamburaša, a više od 1.500 posjetitelja zajedno je s izvođačima pjevalo "Ej, Slavonijo, zemljo plemenita” i zavjetnu pjesmu "Odavno smo graničari stari”. Nije bilo razlike: od tada dvogodišnje Lucije, Šimine unuke, 20-ak školskih tamburaških sastava od Lužana, Oriovca, Pleternice, Stupnika, Sibinja, Kupine, Slavonskog Broda, Đakova… do Vere Svobode, Slavonskih lola, Šime Jovanovca, Mladih šest, Ele Marije Pavković… Orila se pjesma. I kanula pokoja suza. Onako od radosti, ali i sjete.

Uzeo sam violinu staru što mi čika Šima d'o svud se vrata otvaraju nek' se znade to - pjevao je tada, prije i kasnije Tomislav Cindrić, a nakon njega i brojni drugi koje je Šima podučavao sviranju i ljubavi prema tamburi.

Kad je ćaća konja prodo

Bio sam sa Šimom kada mu je u posjet stigla i televizijska ekipa. Snimali su ga tjedan dana. I bili na mukama jer su snimili 300 minuta materijala i još nisu snimili sve. A o Šimi se može satima. Jer Šima je bio, kako na početku napisah, širom otvorena pjesmarica. Kada su ga upitali koju bi pjesmu poželio čuti, kao iz topa je odgovorio: Vranca i Najbolje hrvatske tamburaše. I, gle čuda! Iz Zagreba, pravo u Donje Andrijevce stigli su Stanko i društvo kako bi Šimi odsvirali Vranca.

Tada bećarsko srce Šime nije izdržalo već je kapnulo nekoliko suza već pri prvim stihovima: Kad je ćaća konja prodo / svi smo plakali / Ni on svoje suze / nije mogo' sakriti / Mati je za večerom dugo molila / K'o da je s našim vrancem sreća prodana...

... I tako, sve do 18. ožujka 2013. kada su zauvijek zamukle tambura i violina čika Šime Seletkovića.

Na kraju, citiram još jednom Mihaela Miju Ferića: Malo je ljudi s ovih naših šokačkih i slavonskih prostora koje je svemogući Bog tako raskošno obdario glazbenim talentom i svakojakim umijećem, a još manje onih koji su taj Božji poklon znali prepoznati, prihvatiti i pretočiti u neponovljivo djelo.