SLAVONSKI BROD - Tradicija „8. marta" kakvog ga se sjećamo, odavno je napuštena. U ona vremena, nekoliko dana unaprijed, valjalo se naručiti kod frizera, rezervirati stol u nekom od restorana, hotela, izletišta... kamo se odlazilo sa suprugama, drugaricama iz poduzeća, djevojkama, ljubavnicama... Valjalo je kupiti poklon, u znak pažnje pokloniti cvijet.

Ideološke crvene karanfile, još prije nacionalno osviještenog otklona od Dana žena kao, tobože, socijalističkog relikta, cvjećarskim biznisom diktirani trendovi kupovanja i poklanjanja, u priličnoj mjeri  već su, s vremenom, bili supstituirali aranžmani različitog rezanog cvijeća i sobne trajnice. Tako je neko vrijeme bilo moderno kupovati sansverije, iduće godine već su ih potisnuli filodendroni, zatim su slijedili fikusi, ba benjamini. Iza toga juke (drvo života) pa dracene, lažni bonsai... Trenutno, pored cvatućih i cijenom relativno pristupačnih orhideja, već dvije tri godine primat drži zamioculcas - vrlo skromna biljka dekorativnih tamno zelenih listova.

Jučer, osmog ožujka, moje (fal`te me, usta moja) iskusno oko primjetilo je zanimljiv kontrast posve prirodnog - ljupke šumarice koje su upravo bile procvale u kamenjaru ispred mojeg stana i, naglašeno, umjetno „erotizirani", bonsai koji su mi ljubazno dozvolili fotografirati u jednom uredu.

Iako su u takvom i tolikom kontrastu, ni jedan od ovih cvjetova nije bez svojeg posebnog šarma. Ipak - prirodno je prirodno. Ne samo kod cvijeća.