ŽENE, kao ljudska bića, danas su često zapostavljane, ponižavane, obespravljene. Muškarac je taj koji treba biti dominantan u svemu. To je nepisano pravilo, ali kazali bi, pravilo koje nema uporište. Koji je razlog tomu? Je li sama žena kriva za takav položaj, je li je društvo svrstalo na to mjesto ili je pak to učinio muškarac?

Kada danas promatramo proporciju broja žena i muškaraca u svijetu, dolazimo do zaključka da muškarci ni u tom segmentu nisu dominantna vrsta. Statistički smo izgleda izuzetno vjerničko društvo, s preko 96% deklariranih vjernika. A zar i svaka religija ne daje posebno mjesto ženi, pa čak i uzvišenije negoli muškarcu. 

Za par dana će 8. mart, a nekima 8. ožujka. Svima nama dobro poznati Dan žena.

Kažu, kako bez žene nema ni sreće, ali ni nesreće. Sa ženama je ništa sve, a bez žena je sve ništa. Jednostavno, to je žena. 

A što je uopće danas taj Osmi mart?

Danas, kada živimo u svijetu gdje iz svakog uma kipti pamet, nećemo se čuditi što će se neki zapitati, čemu Dan žena, kada su se žene izborile za ravnopravnost. Takvi protivnici, kazat će kako suvremena žena odustaje od izvornog značenja prve žene, Eve, kao supruge i majke, i otići će toliko daleko da će ustvrditi kako Bog nije stvorio ženu od glave muškarca, pa zbog toga žena ne bi trebala pametovati previše. 

Bilo kako bilo, bez žene nema života. I takve kritičare rodila je ipak žena. 

Kažu, kako bez žene nema ni sreće, ali ni nesreće. Sa ženama je ništa sve, a bez žena je sve ništa. Jednostavno, to je žena. 

Da budemo jasni, danas ima svakakvih žena, ali i muškaraca. I pametnih, i mudrih i lukavih, obrazovanih, uspješnih.

Iako, recimo, nisi saborska zastupnica, ti si ipak žena. Možda si ti takva prekopala pola Slavonije motikom, prstima napravila tisuće i tisuće obroka, svakog tjedna vozila svoju svekrvu kod liječnika, dok je muž bio na terenu i mjesecima nije dolazio. Dok si pisala zadaće sa svojom djecom, tvoje prijateljice su ti govorile kako si sretna jer dobiješ lovu, a on te ne maltretira. Zato si sretna. Ali i ovo je tvoj dan. Ne zaboravi. Sretan ti bio.

Možda nisi ni profesorica na fakultetu ili pročelnica u Gradu ili Županiji. I ne nosiš uske i kratke haljinice, visoke potpetice, odijela, skupe torbice i satove, ne provodiš sate ispred ogledala, ne posjećuješ svaki tjedan frizera. I nisi se naslikavala u skupocjenoj odjeći, na egzotičnim plažama, skupocjenim restoranima. Ali zato nosiš crnu dugačku suknju i svake nedjelje ideš na groblje. Zapališ svijeću, pomoliš se. Na spomeniku je njegovo ime, godina rođenja i godina rata. I ovo je tvoj dan. I nek' ti je sretan.

Nisi ni menadžerica u nekoj tvrtki, članica upravnog odbora. Ti kuhaš najukusniju hranu, pereš posuđe. Tvoje dijete nosi tvoje prezime. I radiš mukotrpan posao za minimalac. A „junak" se nije javio od prvog mjeseca trudnoće. I nisi slikala svoj trbuh i objavljivala na društvenim mrežama kako bi fanovi mogli pratiti kako raste. Prvi tjedan, drugi… Navečer kad dijete zaspi, nema te tko zagrliti. Kada tvoje dijete ima za zadaću napisati sastav na temu „Moj tata", potpuno te zbunjeno gleda. Ali ti si mu uspjela sve objasniti i kazati da ga voliš za oboje, i dijete to zna. I dok mu to objašnjavaš, dijete zaspi, a ti ostaneš budna i sama plačeš u krevetu. I tebi želim sretan Dan žena.

Dan žena trebao bi nas podsjetiti da postoje i druge žene, osim onih uspješnih, koje mi vidimo. Možda su ove druge nadrasle ove prve, ali mi to ne vidimo, niti doživljavamo. Jer po kojim kriterijima mi danas vrjednujemo uspjeh ili neuspjeh žene. Nisam protiv cvijeća i ručkova, ali ako se i cvijeće i ručak svodi samo na Dan žena, onda je to samo provokacija i pokušaj da se ovaj dan obesmisli.

U današnjem suvremenom dobu, kojeg tako nazvasmo, puno toga se čini kako bi žena ponovo postala samo sjena koja samo smjerno prati poredak i vjerno mu služi, a sve zarad takozvanih viših ciljeva. I svaka je žena naizgled slobodna. Ali samo donekle. Granice im je ipak odredila dominantna kulturološka ili politička matrica. Upitajte ženu u kratkoj suknjici u Kabulu ili ženu s burkom u Parizu.