JOŠ se nismo potpuno oporavili od Dana zaljubljenih, kad eto nam Dana žena. Nije da nema razlike, prvi slavi ljubav, a drugi samo žene.

Kada spomenemo Dan žena, sjetimo se najprije crvenog karanfila i komunizma, ali i prvih cvjetova koje smo brali našim majkama. Ovaj značajni datum u bivšoj nam državi obilježavan je kao 'Osmi mart', a danas neki taj datum žele nametnuti kao 'Osmi ožujka' . No, bez obzira na režimske konotacije, tog datuma itekako se uživao u proslavama. Vjerujem da je svakog obuzimao osjećaj topline i prisjećanja na Osmi mart iz vremena kada smo živjeli iza „željezne zavjese." Za nas je taj dan bio „Majčin dan."

Danima bismo se spremali u školi za predstavu. Učili pjesmice posvećene majkama. Pjevali bismo im i recitirali. U očima naših majki vidjeli bismo i pokoju suzu radosnicu.

Da sada ne objašnjavamo zašto je baš Osmog marta ili ožujka Dan žena. Znati to je valjda stvar opće kulture. Taj dan je bio doista poseban dan, dan kada smo na jedan poseban način iskazivali ljubav važnim ženama u našem životu. Bio je to dan bez fige u džepu. Bila su to vremena kada se znalo tko je majka, tko je žena, a tko djevojka i baka. Danas, ako kojim slučajem pogodimo tko je kojeg spola, i to je veliki uspjeh.

Ali danas su neka nova vremena, koja modernim zovu. Majčin dan je smješten u neki novi datum kojeg nitko ne pamti. Danas se za majke ne priređuju predstave. Danas se majkama ne recitira i ne pjeva. Više nema niti novih dječjih pjesmica o majkama. Danas se slavi Osmi mart, a neki slave i Osmi ožujka kao Dan žena. To je dan kada će neki luzeri iskoristiti da za osam kuna, koliko košta cvijet, zacmaču neku žensku.

Danas će šefovi i šefići na račun firme, jer ove godine Osmi mart ili ožujak pada za vikend, kupiti bukete cvijeća i podijeliti ih svojim uposlenicama kao „znak pažnje". Istim tim uposlenicama koje maltretiraju i na njih vrše mobing ostale dane u godini. A te uposlenice nikad nisu ni ostvarile svoja prava ravnopravnosti.

Muževi će svojim ženama kupiti cvijeće baš za Osmi mart kao znak ljubavi, pažnje i ravnopravnosti u obitelji, iako ta žena još puderom skriva „šljivu" ispod oka. Valjda u nedostatku cvijeća i karanfila, neki muškarci pronađu voće pa dijele „šljive".

Neki unuk će maznuti baki pedeset kuna iz novčanika i nakon ispijene kave kupiti cvijet i donijeti ga mami i baki, jer je vidio da tako i drugi rade.

A budimo iskreni, i u vremenu kada smo živjeli iza „željezne zavjese", i tada su šefovi i šefići omastili brkove. Radni kolektivi su za svoje kolegice gotovo uvijek na taj dan pripremali prigodan domjenak s janjetinom i prasetinom uz dosta cuge. Tako su s radnim drugaricama proslavljali i šefovi i radnici, a i udarnici.

Sve mi se nekako čini da, dok smo živjeli u doba „željezne zavjese", ljudi nisu ni bili tako zaljubljeni kao danas, i nisu se voljeli. Možda je razlog u tome što tada nije ni Valentinova bilo. Sva sreća da smo izašli iz tog mračnog doba i progledali, pa se sada svi volimo.

Dan žena, Osmi mart, Osmi ožujka, Majčin dan, kako god ga nazvali, treba biti svaki dan, a ne samo jedan dan u godini. Onaj mali znak pažnje, najmanje je što možemo pokloniti svaki dan. Jedan pogled, osmijeh, zagrljaj. Sve to tako kratko, a znači tako puno.

Sigurno nam Osmi mart ili Osmi ožujka neće spasiti niti srpski pjevač - inače rođen u BiH, a tijekom rata pobjegao svojima u Beograd - koji će gostovati u Slavonskom Brodu, jer samo mi sami možemo pokazati kome i koliko nam je stalo do neke osobe i bez tog istrošenog, jeftinog izvođača.

Zato... drage bake, majke, supruge, kćeri i prijateljice, neka Vam je svaki dan Osmi mart, a ne samo jedan dan u godini.