JESEN nikada ne pita Slavonski Brod kada može doći. Samo se spusti, tiho i nenametljivo, kao magla koja prekrije Savu i polako uđe u svaku ulicu, pa čak i svaku našu misao. Ako ne znamo kada dolazi jesen, na korzu se osjeti jedan ugodan i lijep miris – miris pečenih kestena. I vidimo one poznate bačve iz kojih se vije dim, i svi znamo - nije stiglo samo kestenje, nego i jesen.

I svaki put, bez obzira na godine, u tom mirisu ima nečeg domaćeg, toplog. Nečeg što nas na trenutak vrati u vrijeme kada je život bio jednostavniji. 

Kestenje je isto. Ista ona toplina u ruci, isti i miris, i okus. Sve nas to nekako podsjeti na prošlo vrijeme. Samo ljudi nisu isti.

Nekada je na korzu bilo puno glasova, smijeha i susreta. Nije bilo žurbe. Nije bilo straha da će ti dan propasti ako nisi produktivan. Danas toga više nema. Nema onog spontanog razgovora – da se malo prozbori. Ljudi hodaju spuštenih pogleda, s mobitelom u ruci, slušalicama u ušima. Rijetko tko zastane da pozdravi, da se nasmije, da pita – kako si. Kao da smo se svi zatvorili u svoje male svjetove i grad ostavili da diše sam za sebe. Nekada su ljudi znali sjesti, pogledati se, pričati. Danas se sve svodi na ekrane. Umjesto pogleda – poruke. Umjesto riječi – smajlići. Kestenje je isto. I grad je isti, ali mu je zvuk tiši.

I dok uzimamo kestenje na korzu, gledamo kako se dim miješa s maglom. Prodavač kestena samo klimne glavom i kaže – eto, opet stigla sezona. I dok vrući kesten okrećemo na dlanovima, sjetimo se – kesteni su isti. I svake godine kao da nas podsjećaju da bismo i mi mogli biti bolji, topliji i prisutniji.

U Slavonskom Brodu sve se mijenja. Ima novih zgrada, kružnih tokova, uređenih ulica. Ali Slavonski Brod i dalje ima onu staru dušu, onu koja zna miris jeseni, zvuk Save i okus kestena. Samo što mi u toj jurnjavi za nečim većim, često zaboravimo zastati i sve to osjetiti.

I nije problem u gradu. Možda je problem u nama. Možda to ne vidimo... ili vidimo, ali nećemo priznati. Slavonski Brod nije grad spektakla, već sitnih stvari – jutarnje kave u kafiću, pozdrava susjedi u zgradi ili preko ograde, razgovora s prodavačicom na tržnici ili šetnje kejom u tišini. Kad to nestane, neće nestati grad, već ćemo nestati mi u njemu. A izgleda da svakim danom nestaje svega po malo.

Kesteni su isti, ali ljudi nisu. Slavonski Brod nije samo grad. On je osjećaj. On je miris dima, pogled na Savu, zvuk koraka po mokrom lišću. On je onaj susret na korzu, ona kava koja traje sat duže nego što smo planirali.

Možda bi sve bilo bolje kada bismo opet postali ljudi koji imaju vremena za toplinu u dlanovima i razgovor na korzu. Dokle god se u Slavonskom Brodu širi poznati dim na korzu, dokle god ima tko peći kesten i kupiti ga, ima nade da ćemo opet postati ljudi kakvi smo nekad bili.