TEK što je završila jedna čarolija, ona blagdanska, došla nam je druga – izborna. Predsjednička kampanja ulazi u svoje zadnje sate i završava. Rekli bismo, hvala Bogu. Naslušali smo, a i nagledali se svega i svačega... najmanje onoga što bi nam trebali ponuditi kandidati. Cijela kampanja pokazivala je jedno – velike društvene podjele. I ništa se neće promijeniti ni nakon zatvaranja biračkih mjesta i proglašenja pobjednika. Iako se na glasačkom listiću bira ime jednog kandidata, ovdje su imena najmanje bitna. Daleko je bitniji sadržaj ili program koji će netko od njih dvojice ponuditi, odnosno, kako će se (s)nalaziti na Pantovčaku.

Jedan od kandidata koji je već podosta vremena u političkim vodama svoju je kampanju gradio na onome u čemu je najvještiji – populističkoj retorici. Često je u kampanji svojim stavovima izazivao kontroverze, posebno kada su u pitanju odnosi prema EU, NATO-u i ratovima. Njegove oštre kritike, a često i vokabular ulice podijelio je javnost. Ne treba zaboraviti kako je ovaj kandidat nekad ostavio svoju stranku na cjedilu i jednostavno nestao, da bi danas, od njih koje je ostavio tražio pomoć i glasove koje bi mu osigurali još pet godina blagostanja na Pantovčaku.

Drugi kandidat predstavlja se kao vrsni znanstvenik. Vodio se idejom kako bi trebao zauzeti poziciju jednog razumnog i pomirljivog kandidata te bi na njemu svojstven način trebao ujediniti podijeljeno društvo. Često je naglašavao svoja znanstvena dostignuća. Zaboravio je da danas politika nije znanost, već umijeće i mudrost. Ne treba zaboraviti da je ovaj kandidat nekad bio izopćen iz najveće stranke u Hrvatskoj, a danas, isto kao i njegov ljuti rival, traži pomoć i glasove iste te stranke kako bi sebi osigurao petogodišnje blagostanje na Pantovčaku. 

Možda je najveći rat dvojice kandidata viđen na društvenim mrežama. Jedan kandidat je na sebi svojstven način često koristio provokativne objave. Ponekad je svog protukandidata nazivao ne tako lijepim imenima. Cilj je jedan – privući pažnju medija i birača. 

Drugi kandidat je ulagao veliki novac u kampanju vjerujući kako se samo tako može profesionalno voditi bitka. U njegovoj profesionalnoj kampanji opet je često naglašavana njegova stručnost. Kao i kod protukandidata i ovaj kandidat je imao isti cilj – privlačenje medijske pažnje, ali svakako i birača. 

U svemu tome najviše su se naslađivale pristalice jednog ili drugog kandidata. Iz iščitavanja komentara na raznim portalima ili objavama kandidata moglo bi se zaključiti kako nije cilj pobjeda njihovog kandidata. Cilj je poraz protivničkog kandidata.

Treba li nam uopće ijedan od ova dva kandidata? Na nečije zadovoljstvo, a nečiju tugu, jedan od njih dvojice sigurno će pobijediti. I nije bitno hoćemo li opet gledati starog ili možda novog predsjednika.

Na našem političkom pejzažu potreban je predsjednik koji nije zatočen u prošlost. Njegov pogled treba dosezati što dalje u budućnost. Nama ne treba predsjednik, već lider koji će pomiriti različite interese, osnažiti demokraciju. Takav predsjednik nije samo puki političar, već državnik. 

Ova kampanja nam je pokazala kako imamo nasušnu potrebu za liderom i državnikom, koji će znati i umjeti. Koji će znati pomiriti tradicionalno i moderno. Državnik koji se neće baviti isključivo populizmom, ali i lider kojemu njegova znanstvena dostignuća neće biti preokupacija.

Nakon što se zatvore birališta, jedno je sigurno – predsjednik će naslijediti državu i narod koji će tražiti stabilnost, liderstvo i državništvo. Ne zaboravimo da se danas odnosi u svijetu mijenjaju gotovo svakog dana. Jedan nepromišljeni potez ili izjava mogu imati nesagledive posljedice za državu i društvo.