KOLIKO smo puta dočekali ovakve dane? Koliko ćemo ih još dočekati? Što smo iz njih naučili? Kako ćemo naredne dane, ali i mjesece iskoristiti?

Za dva dana počinje škola. Za neke samo jedan od dana. Za neke nešto što ide svojim tokom. A za neke poseban dan. A poseban dan bi trebao biti za sve nas.

U životu jednog čovjeka puno je puteva. Jedni hode ovim, drugi onim. Jedni su na ovakvom, a drugi na onakvom putu. Za većinu, njihov put je ispravan. I tako teče vrijeme, prolaze dani, mjeseci, godine, stoljeća. Jedne generacije odlaze, druge dolaze. Ali svi koji su bili, jesu i bit će, imaju istu zadaću – učiti i naučiti, odgajati i odgojiti.

Upravo, škola je uz obitelj prva adresa učenja i odgoja. Škola trasira jedini ispravni put koji postoji. To je onaj put, a s njegove dvije strane su zidovi, na svakom od zidova je puno vrata sa zastorima. Zidovi uz taj put koji nam trasira škola su branici kako ne bismo skrenuli s pravog puta, a vrata sa zastorima su prolazi iza kojih su devijacije, poroci i grijesi.

Škola je mjesto gdje će mladog čovjeka naučiti kako ne dići ruku i odškrinuti zastore. Škola će ga naučiti i odgojiti da mjesto iza zastora na tom putu nije mjesto za uspješnog čovjeka. Zidovi na tom putu stoje kao tvrđava i usmjeravaju učenika pravom putu, pravom cilju. A pravi cilj jest biti odgojen i obrazovan. Biti koristan sebi, obitelji i društvu.

Postoji li išta važnije i bitnije za roditelja od lijepog odgoja njegova djeteta? Roditelj svom djetetu može osigurati puno toga materijalnog, može ga prvi dan škole dovesti u najskupocjenijoj limuzini, odjevenog u najskuplju odjeću, dati mu sve. Ali ako je taj roditelj zakazao u odgoju djeteta, onda je on njega osakatio, uskratio mu je ono najvrjednije.

Obično s neodgojem dolazi i neznanje. Onda ćemo sutra imati beskorisnog člana društva ili, bolje kazano, štetnog. Škola koja trasira jedini ispravni put mora funkcionirati u jednom lancu. Učenik, učitelj, roditelj. Ako jedna karika iz tog lanca zakaže, pukne ili samo je malo načne korozija, teško da ćemo sutra imati čovjeka koji neće htjeti proći kroz ona vrata i otići iza zavjese. Jer tamo iza zavjese nudi se sve i svašta. Tamo je puno izazova. Puno je igre i zabave. No, život je puno više od igre i zabave. A ako tri karike u lancu ne budu u čvrstoj sprezi, očekivati je da će današnjem učeniku sutra život biti samo igra i zabava. Ako i mi ne budemo jedna od tih karika u lancu, nećemo imati pravo sutra kukati kada naša djeca maknu zastor i odu u neposlušnost, nemarnost i stazu neuspjeha. Teško će tada pomoći i psihijatri, psiholozi, razni magovi, utjerivači i istjerivači vragova. Tada neće biti spasa.

Istinski čovjek ne smije padati u očaj, beznađe, bezvoljnost. Nitko od nas ne smije pomisliti kako nije vrijedan i kako je nemoćan bilo što učiniti. Isto tako, nikada ne smijemo sebi dopustiti da drugi brinu o nama. Nikad i nigdje drugi nikome probleme nisu riješili. Za naše neuspjehe i propuste trebamo isključivo krivca tražiti u nama. Bila su prošla vremena, bit će i buduća, ali ovo je samo naše vrijeme koje moramo iskoristiti, jer ono se sigurno neće ponoviti.

Zato je škola mjesto gdje se čovjek odgaja i obrazuje. Obrazovanje i odgoj nude sreću, sigurnost. Obrazovana čovjeka svatko hoće, poželjan je svugdje.

Kakve ćemo ostaviti generacije nakon nas ovisit će od nas. Jesu najodgovorniji učitelji i obitelji, ali i naša odgovornost društva u cjelini je itekako velika.