OVAJ tjedan obilježavamo dan ljudi bez kojih ne bi postojao svijet. Njihov dan dođe i prođe, onako nenametljivo i u tišini. Baš kao što su i oni sami tihi – naši učitelji. 

I zato se pitamo gdje smo pogriješili. Kako smo došli do toga da se učitelj koji bi trebao biti autoritet i oslonac, ponekad mora braniti zato što radi svoj posao? I kakvu poruku šaljemo djeci kada pred njima omalovažavamo osobu od koje očekujemo da ih nečemu nauči?

Za Dan učitelja svi ćemo se sjetiti napisati neku lijepu poruku, objaviti čestitku i reći kako su učitelji važni za nas, za djecu i cijelo društvo. I jesu. Tu nema rasprave. Ali pitamo se koliko dugo to naše poštovanje traje. Jedan dan? Možda ni toliko. 

Nekad smo učitelja poštovali. Njegova riječ imala je težinu, a roditelji su uglavnom znali kako škola i obitelj trebaju biti na istoj strani. Ne kažemo da je nekad sve bilo bolje, ali kao da smo danas nekako izgubili osjećaj za granicu. Učitelj više nije samo osoba koja poučava djecu. On se mora opravdavati zbog ocjena, paziti kako će nešto reći, objašnjavati zašto je od učenika tražio da izvrši svoju obvezu. A ponekad se čini da je roditelju lakše okriviti učitelja nego razgovarati s vlastitim djetetom. Očito je takav roditelj zaboravio da je i on imao učitelja, ali i roditelja dok je bio učenik.

Naravno, ni učitelji nisu bezgrješni. Ima i među njima onih koji ne rade svoj posao kako bi trebali. Ali zar to znači da ćemo svima unaprijed oduzeti autoritet? Od učitelja očekujemo da budu strpljivi, razumni, stručni i uvijek spremni pomoći. Da razumiju svako dijete, riješe svaki problem i pritom nikad ne pokažu da su i sami umorni.

Dobro, a tko će razumjeti njih?

Danas učitelj ne nosi kući samo torbu i papire koje treba pregledati. Nosi i brige, odgovornost i situacije koje često ne završavaju odlaskom iz škole. I sve to uz očekivanje da sutra ponovno dođe, naravno, nasmijan i spreman dati najbolje od sebe.

Prema podatcima za veljaču 2026., prosječne neto plaće učitelja u osnovnim školama kretale su se od oko 1.589 eura naviše, ovisno o zvanju. Nije pošteno reći kako se glede plaća ništa nije napravilo, ali novac nije jedini problem. Čovjeku je važno i da se njegov rad cijeni, da ima podršku i da ne mora svakodnevno dokazivati kako zaslužuje poštovanje.

Nažalost, čini nam se da smo kao društvo počeli više raspravljati o pravima nego o odgovornosti. Jer danas svi imaju nekakva prava i usta su nam puna prava, a kada je u pitanju odgovornost, tada smo šampioni u zabijanju glave u pijesak.

 Svi bismo željeli da nam djeca budu uspješna, pristojna i obrazovana, ali zaboravljamo da se to ne događa samo od sebe. Za to su potrebni i roditelji i učitelji, ali i društvo. Jedni bez drugih teško mogu puno napraviti. A gdje su danas roditelji? Čast onim izuzetcima.

I zato se pitamo gdje smo pogriješili. Kako smo došli do toga da se učitelj koji bi trebao biti autoritet i oslonac, ponekad mora braniti zato što radi svoj posao? I kakvu poruku šaljemo djeci kada pred njima omalovažavamo osobu od koje očekujemo da ih nečemu nauči?

Slavonski Brod nije iznimka. I ovdje u školama rade ljudi koji svakodnevno ulažu trud u našu djecu, često više nego što se vidi i priznaje. Možda ih se sjetimo kada nam dijete donese dobru ocjenu ili kada se na kraju školske godine zahvaljujemo učiteljici koja je ostavila trag. Ali poštovanje se ne bi smjelo pokazivati samo onda kada nam to odgovara.

Učitelji ne traže da uvijek budu u pravu. Ne traže ni da ih nitko ništa ne pita. Traže da ih se sasluša, da se njihov rad cijeni i da se prema njima odnosimo kao prema ljudima koji imaju važnu ulogu u životu naše djece.

Zato na Dan učitelja možda ne trebamo velike riječi ni prigodne objave. Možda je dovoljno da se zapitamo kako se prema njima ponašamo ostatak godine.

Jer lako je napisati da su učitelji temelj društva. Puno je teže to pokazati. A društvo koje ne poštuje one koji mu obrazuju djecu trebalo bi se ozbiljno zapitati kakvu budućnost zapravo gradi.