NE znam jesam li jedini koji je to primijetio, ali imam osjećaj da smo zaboravili razgovarati. Ne svađati se, nego razgovarati.

Dovoljno je otvoriti društvene mreže, pročitati komentare ispod neke vijesti ili poslušati raspravu o bilo kojoj temi koja ljude malo više zanima. Ne mora to biti politika. Može biti nogomet, koncert, promet, gradski projekt ili obična komunalna tema. Nakon nekoliko minuta rasprava više nije o temi nego o ljudima.

Netko iznese mišljenje, drugi se ne složi, a treći odmah objasni kako je ovaj prvi budala, neznalica, uhljeb ili nešto još gore. Kao da je postalo važnije pogoditi čovjeka nego njegov argument.

Možda su ljudi oduvijek bili takvi, ali prije se to ipak događalo u kafiću, na ulici ili među poznanicima. Danas se sve odvija javno. Svaka ljutnja, svaka frustracija i svaka uvreda ostaju zapisane i vidljive svima.

Posebno je zanimljivo kako se danas neslaganje često doživljava kao osobni napad. Ako netko misli drugačije, odmah ga se svrstava u neki tabor. Kao da više ne postoji mogućnost da dvije osobe imaju različito mišljenje, a da pritom obje budu normalni i dobronamjerni ljudi.

Pogledamo li komentare ispod lokalnih vijesti, vidjet ćemo isti obrazac gotovo svaki dan. Rasprava o problemu traje kratko, a onda kreće prepucavanje. U jednom trenutku više nitko ne zna o čemu je vijest bila. Bitno je samo tko je koga 'poklopio'. Najgore od svega je što takva atmosfera tjera normalne ljude od rasprave. Mnogi imaju što reći, imaju iskustvo i znanje, ali jednostavno ne žele sudjelovati u prostoru u kojem će ih netko vrijeđati zbog drugačijeg mišljenja. I tako ostaju samo oni najglasniji. A glasnoća nikada nije bila dokaz da je netko u pravu.

Ne moramo se svi slagati. Iskreno, bilo bi čudno da se slažemo oko svega. Problem nastaje kada izgubimo sposobnost da saslušamo nekoga s kim se ne slažemo. Tada rasprava prestaje biti potraga za rješenjem i postaje natjecanje u tome tko će drugoga više poniziti ili uvrijediti.

Možda zvuči staromodno, ali mislim da bi nam svima dobro došlo malo više strpljenja i malo manje potrebe da odmah odgovaramo na prvu loptu. Svi smo čuli za narodnu mudrost strpljen - spašen. Nije svako drugačije mišljenje prijetnja. Nije svaka kritika uvreda. A nije ni svaka rasprava rat. Društvo ne postaje bolje kada svi misle isto. Postaje bolje kada ljudi mogu razgovarati i onda kada misle različito. Čini mi se da smo to nekako usput zaboravili.

Možda je zato vrijeme da se ponekad podsjetimo kako se nečija vrijednost ne mjeri time koliko glasno govori, već koliko je spreman saslušati druge. Svjesni smo kako samo jedna pristojna rečenica može izazvati više od stotinu uvreda ili komentara punih bijesa.

Na kraju, valjda smo svjesni i da ne možemo pobijediti u svakoj raspravi, posebno onda kada znamo da nismo u pravu. Dovoljno je nekada i napustiti raspravu, ako imamo razumijevanja. Možda to jest mali korak, ali je svakako korak naprijed.