LJETO u Slavonskom Brodu ima svoje znakove. Gužve na korzu, puni kafići, registracije iz Njemačke, Austrije, Švicarske,… I poznata lica koja vidimo jednom godišnje. Svi su tu. A kada ih pitaš kako su, odgovor je gotovo uvijek isti – ma dobro, evo došli malo odmoriti.

I tek onda kreće pravi godišnji odmor. U ponedjeljak frizer, u utorak zubar. U srijedu automehaničar, a u četvrtak odlazak u jednu polikliniku. Petak je rezerviran za kavu na korzu kao bi drugi vidjeli da se ipak ne zaboravlja rodni kraj. I onda za vikend rodbina i ako ulete neke svatovi. A tu se obave još neki sitni poslovi između dvije plombe. 

Naravno, odmah će se naći oni koji će kazati kako to naši 'povratnici' rade zbog cijena. I nisu u krivu. Kad čujemo koliko košta obični pregled zuba u Njemačkoj, dođe ti da se naručiš u Slavonskom Brodu iako su ti svi zubi zdravi. Za cijenu jedne plombe tamo, ovdje riješiš pola usta i još ti ostane za ćevape. 

Ali nije sve u novcu, ipak. 

Nekako je ljepše kad te šiša čovjek koji zna da si dolazio kao klinac s mamom. Kad te zubar pita kako su tvoji, a ne koji broj osiguranja imaš. Ima tu još nešto što se ne može staviti na račun.

I budimo iskreni, lijepo je vidjeti da netko nije zaboravio gdje je odrastao. Mogao je ostaviti novac negdje drugdje, ali ga ostavlja u svom gradu. Kod svog frizera, zubara, automehaničara. Ipak to nešto znači.

Ali mi u Slavonskom Brodu smo malo čudni po tom pitanju. Čim netko dođe iz dijaspore, odmah krene računanje – vidi njega, došao uštedjeti. 

Kao da je počinio nekakvo kazneno djelo ako je odlučio popraviti zube u gradu u kojem je popravljao prve mliječne. A isti taj koji će komentirati, prvi će pitati – možeš li mi donijeti parfem ili čokoladu jer kod nas toga nema?

I dok jedni pune albume fotografijama s mora, naši ljudi iz dijaspore pune raspored terminima. Zubar u devet, frizer u jedanaest. Kava u podne. Navečer svatovi ili kirvaj. Godišnji kao vojna vježba – sve isplanirano u minutu.

Dokle god dolaze, grad živi makar malo bolje. Puniji su kafići, trgovine, ulice i dvorišta. Čuje se smijeh, otvaraju se kapije koje su preko zime zatvorene, a i susjedi ponovno imaju temu za razgovor. 

I zato, kad sljedeći put vidimo nekoga ispred stomatološke ordinacije s njemačkim tablicama, nemojmo odmah pomisliti da je došao samo zbog jeftine plombe. Možda je došao po malo onog osjećaja da je, bez obzira na to gdje živi, još uvijek kod kuće.

A kada se godišnji približi kraju, opet ista slika. Gepek pun kulena, domaćih rezanaca, ajvara i pokoja rakija. Nek' se nađe i za prijatelje. Zubi sređeni, kosa ošišana, auto servisiran. Sve sređeno. I na kraju, ona poznata rečenica – vidimo se dogodine, akobogda.