Ne tako davno, posjetih naš Katarinski sajam. Bez obzira na neke izlagače kojima tu nikako nije mjesto, neke izloške koji vrište šverc i "China", ipak se mora priznati trud onima koji su sve to organizirali i onima koji su u tome sudjelovali. Nova je dvorana lijepa, atmosfera je bila dobra, mnoštvo ljudi, djeca izbezumljena šarenilom i vrevom, pokoji Baja pod gasom, humanitarne udruge za koje inače ne čujemo. Nadam se da su izlagači imali bar neke koristi od svega toga i podebljali svoje obrtničke, poduzetničke račune prije blagdana. No vani, na samom ulazu kraj stepenica, pozornost mi je privukla snaša koja je tu cijeli dan unatoč hladnoći i vjetru, radila naše tradicionalne "poderane gaće". Znalački, vrijednim rukama mijesila je i premetala vrhunsko tijesto, pažljivo ga pržila i nudila uz pravi domaći pekmez od kajsija i šljiva. Miris koji se širio podsjetio me je na moje bake, rano djetinjstvo i odrastanje u "banditen štrase". Zajedništvo, ugođaj, druženje i bezbrižnost tog vremena davno su nestali, Osječka je od prigradske ulice postala prometna kucavica grada, nema više konja i kočijaša, ali moja ljubav prema tradicionalnim domaćim specijalitetima i danas me prijeći da bolje spoznam domete stranih i novih kulinarskih eskapada.

 Proždrljiv kakav jesam, nekoliko sam se puta vraćao na taj štand na kojemu se svako malo stvarao red meni srodnih kušača. U jednom trenutku, ispred mene se nađu naše dvije građanke, pomno dotjerane, u bundama te jedna od njih reče: "A koliko su vam te poderane?". "Tri kune", odgovori snaša. "Molim? Tri kune za to ...", prozbori gospođa. Posramljena poput tata uhvaćenog na djelu, snaša skrušeno spusti pogled i okrenu se svom poslu. Gospođa se uvrijeđeno pođe udaljavati od štanda još uvijek mrmljajući o prevelikoj cijeni onoga što sama vjerojatno nikad nije ni pokušala napraviti ...

 Nekoliko tjedana kasnije na bečkom adventskom sajmu probijam se kroz tisuće domaćih i stranih posjetitelja. Na stotine drvenih kioska, istih onih koji se pojavljuju i na našem Korzu, ali niti na jednom ne možete pronaći ni komadić plastike. Jedni izlažu samo proizvode od slame, drugi od drveta, lima, papira, stakla, voska, gline i čega sve ne. Isključivo autentični proizvođači, obrtnici i ugostitelji. Hrane se i piju i strani i domaći, na svakom štandu gužva, red. Kako li je kod njih kada nema krize? No, da vidimo što se nudi? Kod nas gotovo zaboravljeni licitari, pekar koji prodaje samo perece, desetak različitih vrsta s kojekakvim preljevima, ukrasima i okusima, tradicionalne germanske kobasice, restani krumpir i tijesta sa svakakvim začinima, kuhano vino i punč koje doslovno svi piju te jedan štand sa kriškama domaćeg kruha na kojima se nalaze razni premazi, preljevi, kosanci i ini specijaliteti. Čini mi se da su najbolje išla kriška kruha s nečim sličnim našoj prženoj krvavici, ali u mnoštvu delicija za koje ni sam ne znam kakve su i od čega su načinjene, pogled mi se zaustavi na nečemu bliskom, poznatom, što ponovo podsjeti na djetinjstvo i dom. Kriška kruha s mašću i crvenom paprikom. Cijenika nema, nitko i ne pita koliko što stoji pa upitavši za cijenu - 3 eura - sjetih se naše brodske gospođe. Što bi ona izgovorila ovom drskom prodavaču, gulikoži i parazitu? Ili slastičaru koji za euro daje tri svilena bombona ako ih se tko još sjeća?

 Podsjeti me Beč sa brojnim fijakerima i konjima, kojih valjda ima više u Beču nego u cijeloj Slavoniji i na našega štovanog bivšeg župnika vlč. Matu Lešića. Prije nekoliko godina dok je još službovao, kako je to u nas po novom običaj, došao je na naš Strojarski fakultet nešto blagosloviti te u nekoj proslavi sudjelovati, pa tada reče otprilike ovako: "Poštovani profesori, proučavajte i razvijajte te strojeve, vozila, tehnologiju i ostalo, ali nikada ne zaboravite na naše slavonske konje, našu tradiciju. Poštovani županijski i gradski oci čuvajte naše korijene i tradiciju." Na žalost, strojari tu ne mogu puno napraviti ali možda gradski i županijski oci mogu.

Mada ne sumnjam da su neki od naših sugrađana stasali na French cuisine, mi ostali prebrzo zaboravljamo i prelagano se odričemo naših izvornih vrijednosti i običaja. Otuđeni od prirode, životinja, slavonskog sela i tradicionalnog načina života postajemo otuđeni i od jedine komparativne prednosti koja nam jamči opstanak u europskoj zajednicu naroda.

Ako sami više ne volimo i ne štujemo svoju ostavštinu i tradiciju, niti one koji se za to još skrbe, zbog čega smatramo da će nahrupiti turisti i diviti se tim istim vrijednostima? Većina iskusnih turista dolaskom u nepoznate krajeve ravnaju se po tome gdje domaći idu, jedu ili piju. Kamo će naši turisti?

Srećom, izgleda da većina ipak cijeni i razumije trud čuvara naše baštine. Dodatnu nadu da stvari mogu biti bolje možda nam može pružiti podatak da se Turistička zajednica obratila Grafičkom fakultetu iz Zagreba i Strojarskom fakultetu iz Slavonskog Broda za pomoć u procesu brandiranja (kako to hrvatski zvuči!) grada. Kakvi god rezultati bili, treba nas veseliti da se napokon netko u nas sjetio uspostaviti vezu lokalna uprava - obrazovne institucije.