DONJI ANDRIJEVCI - Prije 88 godina, u vrlo siromašnoj radničkoj obitelji u Donjim Andrijevcima, rodio se Blaž (Toma) Bordić. U petak 14. srpnja 2017. godine u 16 sati, u istom selu, 'u jablanove' na posljednji počinak, ispratili su ga brojni sumještani, prijatelji i rodbina. Svećenik i osobni prijatelj, u ime svih, biranim riječima oprostili su se od najvećeg andrijevačkog i jednog od najvećih hrvatskih nacionalista. 

Svojih 88 godina 'križnog puta' Bordić je opisao u knjizi "Moja sjećanja" koju je objavio "bez nekih književnih pobuda, jer za to nije bio ni školovan, nego sa željom da ona bude dokument za pamćenje jednog vremena zla i nesreće za Hrvatsku i hrvatski narod". Na poleđini knjige je bilješka o autoru u kojoj stoji:

"Blaž Bordić rođen je 3. veljače 1929. godine u slavonskom selu Donji Andrijevci od siromašnih roditelja, majke Luce i oca Mate. Zbog siromaštva i teškog života na kamenu Sinjskog i Drniškog kraja morali su ići trbuhom za kruhom. Doselili u Slavoniju, gdje su se zaposlili, upoznali i vjenčali. Iako siromašni Hrvatskoj su podarili sedmero muške djece od kojih na žalost troje još nejakih umire.

Rano je ostao bez oca, osjetio glad i težak rad, bio svjedokom zatiranja svega što je nosilo hrvatsko ime i od rane mladosti postao je vječiti buntovnik i borac za slobodu Hrvatske. Izučio je stolarski zanat i kasnije postao stolarski majstor.

Stalno šikaniran od velikosrpske i jugokomunističke vlasti 1958. godine bježi u inozemstvo. U emigraciji se priključuju organizaciji "Hrvatski oslobodilački pokret" i postaje njen aktivni sudionik.

Njegov buntovnički duh i osjećaj za pravda bili su presudni, da se u lipnju 1961. ilegalno prebaci u Jugoslaviju, kako bi neposredno poveo borbu za slobodu domovine. Bio je uhapšen 4. srpnja 1961. godine i osuđen u Požegi na petnaest godina strogog zatvora, kojeg je u cijelosti izdržao u KPD Stara Gradiška.

Po izdržanoj kazni ponovo bježi u Njemačku, gdje se priključuje hrvatskim domoljubima i nastavlja borbu sve do ostvarenja sna, stvaranja neovisne i slobodne Hrvatske Države".

U prvom poglavlju knjige, pod nazivom Državni neprijatelj, nakon što je opisao sudjelovanje petogodišnjaka u prvoj političkoj manifestaciji - zbog čega je od žandara bio ubilježen u 'tefter' za praćenje potencijalnih neprijatelja Karađorđeve kraljevine - Bordić opisuje svoju prvu političku diverziju koju je počinio kao desetogodišnjak.

Barjak

"Bližio se kraj ljeta 1938. godine. Karlo Perin ponovo je posjetio moj razred. Nakon pozdrava s učiteljem okrenuo se nama đacima i rekao: "Dečki, trebam tri dobrovoljca za jednu akciju". Kako se javio veći broj đaka, sam je odlučio tko će sudjelovati u akciji. Pokazao je na Peru Bunčića, Andriju Relju i mene. Učitelj nas je pustio da s Karlom napustimo razred. Napolju nam je rekao da ćemo izvjesiti hrvatski barjak - trobojnicu crven, bijeli, plavi - nigdje drugdje nego u dvorištu žandarskog narednika Škondrića.

Pero i Andrija čuvati će stražu, a meni je pripala čast da se uzverem na šljivu u dvorištu Škondrića i izvjesim barjak na njen vrh, kako bi se mogao vidjeti gotovo iz cijelog sela. Istog dana akcija je počela ujutro oko 11 sati. Dvorište Škondrića bilo je udaljeno od moje kuće svega osamdesetak metara te sam poznavao sve skrivene staze kojim mogu neopaženo prići kući i dvorištu Škondrića.

Dvije niske ograde lako smo savladali, a zelenilo nas je skrivalo dok smo prilazili ogradi i šljivi na koju se moram uzverati. Sada je došao teži dio zadatka. Od ograde do šljive bila je čistina od oko pet metara koja se lijepo mogla vidjeti iz kuće. Morao sam iskoristiti trenutak kada nije bilo nikoga na prozoru. Snažno sam stisnuo barjak i koplje barjaka uza se i hitro sam potrčao k šljivi, uhvatio se za najnižu granu i počeo penjati uz stablo. Uspio sam doći do samog vrha šljive. Odmotao sam barjak i njegovo koplje zavezao s užetom za najvišu granu. Zastava je zalepršala, a ja sam se počeo spuštati.

Taj dan postao sam junak za sve koji su znali da sam izvjesio zastavu.

Slijedećeg dana barjak se i dalje vijorio na šljivi u dvorištu žandarskog narednika Škondrića zašto nije skinut doznali smo mnogo kasnije, o tome je pričao podnarednik Drakula. Kako se barjak vidio izdaleka, tako su ga zapazili i žandari u žandarmerijskoj stanici. Dok je lepršao na šljivi, u žandarmeriju je ušao Škondric. Ondje mu je Drakula raportirao: "Gospodine naredniče u žandarmeriji ništa nova izuzev vašeg dvorišta u kojem se vije hrvatski barjak" te mu rukom pokazao u pravcu njegovog dvorišta. Narednik, kada je ugledao barjak na svojoj šljivi, počeo je psovati i bijesan odjurio kući da skine i podere barjak. Kada se počeo penjati na šljivu netko je ispalio metak povrh njegove glave. Taj smo i mi čuli u školi. Strahujući za vlastiti život odustao je od namjere da skine barjak. Vratio se u žandarmeriju, te je htio o tom događaju i provokaciji obavijestiti svoje pretpostavljene u Slavonskom Brodu.

Od tog nauma odvratio ga je podnarednik Drakula. Kazao mu da će samo napraviti nevolje jer će pretpostavljeni smatrati ga nesposobnim da vodi žandarmerijsku stanicu te ga mogu i smijeniti, kad njemu mogu u vlastitom dvorištu nepoznate osobe izvjesiti hrvatski barjak. Skondrić, bojeći se za svoj čin i položaj, predao je cijelu istragu i traženje krivca u ruke podnarednika Drakule.

Barjak se i dalje vijorio na šljivi u dvorištu narednika Škonđrića, a Drakula je odugovlačio namjerno ili ne s otkrivanjem počinitelja. Svakodnevno je izvještavao svog zapovjednika i uvijek je isticao da je na dobrom tragu. Škondrić je sedmi dan, bijesan i iznerviran neuspješnom potragom za počiniteljem, zahtjevao da se barjak skine, jer on kao Srbin ne može više trpjeti poniženje u selu, da u njegovu dvorištu leprša hrvatska zastava. Drakula se opravdavao, da ime krivca ne smije otkriti zbog svoje vlastite sigurnosti, a zapovjednika je savjetovao, da tobože otputuje na službeni put, a on će naći čovjeka koji će skinuti barjak. Tako će selo prestati pričati o barjaku i mogućem njegovom strahu da skine zastavu.

U selu kasnije se pričalo kako je ideja o vješanju zastave na šljivu potekla od podnarednika Drakule, koji je bio često šikaniran i vrijeđan od svog zapovjednika zbog svoje blage naravi prema ljudima i česte potpore hrvatskom pučanstvu.

Kada sam izvjesio hrvatski stijeg na vrh šljive išao sam u treći razred osnovne škole i imao sam 10 godina. Ali već onda upoznao sam da hrvatska trobojnica u Srbina izaziva bijes, ali i strah od njezine snage".