DONJI ANDRIJEVCI - "Kada u rumene zore / Ili u jasna jutra / Prolazim / Poljima rosnim / Gdje mlad vjetar njiše teške klasove / Visokog žutog žita, / Iznenada stanem; / I gle! / Moje srce, od radosti, glasno kuca / Kao zlatan sat". Tako je pisao Dragutin Tadijanović u jednoj od svojih prvih pjesma - Visoka žuta žita - u srpnju 1923. 

Ljudi koji se razumiju u poeziju kažu kako, u toj pjesmi, pjesnik "govori o sebi i prirodi"; Kako osjeća "veliku ushićenost dok hoda poljima"... Kako ovu lirsku pjesmu možemo svrstati u "pejzažno-intimnu" jer pjesnik nam kroz nju "otkriva ono što osjeća" dok hoda poljem.

Za razliku od pjesnika Tadijanovića, koji je ushićenost osjećao dok je poljima hodao, prozaični potpisnik ovog priloga tek jad i bijedu ljudskog egoizma vidio je u čovjeku koji je bogatu slavonsku crnicu, vjerojatno subvencioniranim lemešima, prevrtao - prezirući pritom susjede i zajednicu u cjelini. Onu zajednicu koja je u polju odvodni kanal iskopala. Na korist svih.

Konzultirajući struku, saznao sam kako se uz kanale IV reda (kao što je ovaj na fotografijama) ostavlja 'bankina' širine jednog metra. To znači da vlasnici zemljišta, s kojeg kanal odvodi vodu, ne smiju orati bliže od jednog metra do ruba kanala.

Seljak, vlasnik zemljišta, orač... ili tko već, koji ore sam rub jednog od andrijevačkih odvodnih kanala, dakle 'tuđeg vola zbog vlastite šnicle kolje', ustvari, predstavlja onu vrstu egoista kojemu ništa sveto nije, doli onog što je njegovo. Takvima nije svet ni čovjek 'njegov', iz susjedstva, a kamoli 'manjinac'. Takvima su zavičaj, domovina, Crkva, zajednica... dobri tek onda kad su, iznadprosječno, u njihovoj funkciji.

'Vlastiti egoizam - rođeni je otac podlosti', pisao je Maksim Gorki.

Takav njivu ore do samog ruba kanala zbog par kilograma žita više i pritom uništava društvenu imovinu. Uništavajući krunu kanala, smanjuje vijek njegova trajanja.

Mada se nekom činiti može kako su, šteti na kanalu, napisane nesrazmjerno teške riječi, meni je žao što se težih ne sjetih na mah. Naime, u onoj mjeri u kojoj Tadijanovićeva pjesma "glasno kuca kao zlatan sat", u toj mjeri egoizam našeg čovjeka, tiho, kako samo mračna bolest tiha može biti, razara čovjekovu težnju k slobodi, društvenoj pravdi i ljudskoj solidarnosti.

Oranje zemlje do ruba kanala - u Slavoniji punoj neobrađenih polja - kolosalan je simbol jada od čovjeka. Jada od nas.