''Jeste li svjesni da nam svakodnevno autobusi mladih ljudi odlaze iz zemlje, ne samo zbog nedostatka posla nego i zbog neizdržive atmosfere zagađenosti javnog prostora mržnjom i netolerancijom''.

Dvoje mladih ljudi, intelektualaca, ne može se optužiti da su jugonostalgičari, rođeni su u samostalnoj Hrvatskoj, kad se Jugoslavija već raspala. Ne može im se prišiti da su komunjare i ne samo što nisu ''crveni'', već nisu bili ni u jednoj stranci. Ne potječu iz udbaške familije, niti su djeca oficira JNA. Roditelji su im pripadnici nekadašnje srednje klase: bankovni službenik i nastavnica s jedne strane, trgovački putnik i medicinska sestra s druge. I umalo zaboravih: dvoje mladih ljudi, danas već u  Njemačkoj, nisu ni Srbi.

Autorstvo nad citatom pripada predsjednici Republike, Kolindi Grabar Kitarović, a rečenice sam se sjeto kad mi je poznanik, prije neki dan na ulici ispričao kako njegov sin, diplomirani inženjer strojarstva, zajedno sa suprugom, profesoricom engleskog jezika, odlazi na rad u Njemačku. Oboje su imali posao u Hrvatskoj. Poznanik mi je rekao: ''Odlučili su otići. Naprosto, oni to više ne mogu gledati i slušati''.

Tako sam se uvjerio da je predsjednica Republike imala pravo.

Dvoje mladih ljudi, intelektualaca, ne može se optužiti da su jugonostalgičari, rođeni su u samostalnoj Hrvatskoj, kad se Jugoslavija već raspala. Ne može im se prišiti da su komunjare i ne samo što nisu ''crveni'', već nisu bili ni u jednoj stranci. Ne potječu iz udbaške familije, niti su djeca oficira JNA. Roditelji su im pripadnici nekadašnje srednje klase: bankovni službenik i nastavnica s jedne strane, trgovački putnik i medicinska sestra s druge. I umalo zaboravih: dvoje mladih ljudi, danas već u  Njemačkoj, nisu ni Srbi.

Otišli su, ne zbog toga jer ''mrze sve što je hrvatsko'' (kako se obično govori o netom spomenutima), već zato, što, kako reče moj poznanik, a potvrđuje i predsjednica Republike, to naprosto ''više ne mogu gledati i slušati''.

Dotle smo, dakle, došli.

Još prije godinu, dvije, čitali smo kako u Slavonskom Brodu cvjeta posao u jednoj školi stranih jezika. Govorili su da osobito vlada zanimanje za učenje njemačkog. Na baušteli ipak ćete lakše naći posao ako uz ono što vam je poznato iz opće kulture (vaservaga, malter, špahtla) naučite i stručne izraze, poput: cigla, vapno, pijesak…

Iz Osijeka, čitali smo još prije godinu dvije, autobusni su prijevoznici uveli nove linije prema Njemačkoj (u jednom trenutku bilo ih je čak šest dnevno). Već u Osijeku autobusi su bili napola puni, a kad bi napuštali Slavonski Brod u njima više nije bilo mjesta.

Čitali smo potom kako slavonska sela ostaju prazna, kako zjape sokaci i cijele ulice, kako se u Đakovu obiteljske vile prodaju za budzašto i sve to objašnjavali onom starom pečalbarskom pričom: trbuhom za kruhom. No, što se to događa sa zemljom kada iz nje odlaze i oni koji imaju posao, poput sina mog poznanika i njegove supruge? Kako nazvati tu vrst emigracije, koja nije ni ekonomska, ni politička?

Veli predsjednica Republike da u Hrvatskoj vlada neizdrživa atmosfera zagađenosti javnog prostora mržnjom i netolerancijom. Ne kaže, međutim, tko je stvorio takvo ozračje. Ni tko je kriv što je dvoje mladih ljudi iz naše priče ostavilo svoj posao u Hrvatskoj, svoje roditelje, prijatelje, znance, sredinu u kojoj su odrasli i državu u kojoj su rođeni. I naprosto otišli, jer to što se događa ovdje, više nisu mogli ni gledati ni slušati.

Treba ih razumjeti. Sad već bivšem intendantu riječkog HNK-a, Oliveru Frljiću, prijetili su smrću i provalili u stan; pisca Antu Tomića, nakon što su ga zasuli kantom fekalija, fizički su napali na ulici; glumac Rene Bitorajac nakon satiričkog spota ''Mi Hrvati'' doživio je da jedan desničarski medij objavi adresu na kojoj stanuje, kao putokaz onima kojima se spot nije svidio; Mirjana Rakić, šefica Agencije za elektroničke medije dala je ostavku nakon što joj je u ured banula grupa koja je netom prije toga na ulici urlala ''za dom spremni'' i poklonila joj četničku kapu…

Idemo dalje: Hrvatski sabor tri petka zaredom nema kvoruma za glasovanje; tvrtka supruge prvog potpredsjednika Vlade u dvije je godine primila pola milijuna kuna od lobiste MOL-a, čovjeka s pravomoćnom optužnicom, koji je bio jedan od direktora INA-e, a uz to je veliki prijatelj njenog supruga, koji se pak zalaže za odustajanju od arbitraže u sporu INA – MOL.

Idemo dalje: zastupnik Pero Ćorić usred Sabora proziva pomoćnika ministra pravosuđa da je tajni agent KOS-a, a taj je čovjek rođen 1976. i 1991. kada se Hrvatska osamostalila tek je završio osnovnu školu! A onda Andrija Mikulić iz HDZ-a, braneći svog šefa, napada zastupnika Mosta Miru Bulja, koji je pak dirnuo Tomislava Karamarka, jer da je muvao s ratnom invalidnošću i zarađivao na prodaji braniteljskog stana…

Idemo dalje: s oltara, u televizijskom prijenosu nedjeljne mise, veliča se NDH; iz zgrade MUP-a u Zagrebu nestaje dva kilograma zlata i 280 tisuća eura; premijer Orešković slavodobitno obznanjuje prodaju posljednjih komada obiteljskog srebra…

Idemo dalje…

Da, svakako, bar do Njemačke, kao mladi par iz naše priče. I ako je moguće, još dalje…