Izvjesni Marko Melčić, poznat po tome što je oko tri godine bio direktor Zagrebačke čistoće, a puno duže prijatelj je s ravnateljem DUDI-a, Mladenom Pejnovićem, na pasja kola napao je Zorana Milanovića "jer je izgubio izbore". Napao ga je 'an gro' s pozicija starog druga pred mirovinu te najavio kako će to učiniti i drugi.

Uglavnom, svi nezadovoljnici u SDP-u i oko njega, koji bi rado drugima gaće krojili u toj moćnoj stranci, zauzeli su startne pozicije, jer bliži se postizborna konvencija. Svi (ne)javni i (ne)zadovoljni, što je moguće točnije, blagovremeno, žele pripremiti se za novo miješanje kadrovskih karata. Pritom, dakako, na pamet im ne padaju ideološko-programski principi, nego tek individualno pozicioniranje na unutarstranačkoj ljestvici moći, čiji epicentar je, ne samo u ovoj stranci, uvijek aktualni šef - neovisno o tome kako se on zove i koju politiku vodi.

I zaista, sa svih strana pljušte kritike starih i novih oponenata predsjedniku SDP-a i njegovim članovima 'politbiroa'. Javno, a još više kuloarski, kao aktualna ili bivša šarža SDP-a, kritiziraju ga: Ivo Josipović, Ivo Baldasar, Zlatko Komadina, Vojko Obersnel, Davor Bernardić, Rajko Ostojić, Slavko Linić, Aleksandra Kolarić, Davorko Vidović, Tonino Picula, Mirela Holy... i puno više sitne boranije koja prati hoće li veliki 'pacovi početi napuštati brod' kako bi blagovremeno osvojili što bolju poziciju pred šatorom, moguće, novog 'učitelja i vođe'.

Budući da imam 15-godišnji minuli rad u partiji i 10-godišnji u stranci - mada sam bio manjinaš u objema organizacijama - držim kako imam legitimitet kazati koju o formi i sadržaju napada na ideološko-političkog, a ne izbornog, gubitnika Milanovića.

Načelno, za razliku od mene koji sam Ivici Račanu suprotstavio se 2000. godine na konvenciji stranke, nakon što je postao hrvatski premijer i bio najjači u svojoj političkoj karijeri, Milanovićevi kritičari napadaju ga nakon što nije uspio zadržati svoje premijersko mjesto i njihove sinekure, zbog čega je postao vrlo ranjiv. Osim toga, ja sam Račanu suprotstavio se zbog programskih načela - jer nije želio provesti reviziju privatizacije te zbog statuiranja unutarstranačke autokracije, dok Milanovićevi oponenti napadaju ga iz personalnih razloga - jer žele novo kadrovsko repozicioniranje u kojem sebe vide pri, ili na, vrhu stranke.

Evo tko, i zbog čega, napada Milanovića

Marko Melčić - Na najprizemniji način, nimalo džentlmenski, napao je Milanovića vrijeđajući mu zamjenicu, Milanku Opačić, tvrdeći kako je tek 'stranačka sponzoruša'. Sve da Milanka i jeste imala 'suspektan' odnos s nekim od čelnika stranke i da je to nekome smetalo, taj je to trebao problematizirati u stranci onda kad su, u punoj snazi,  lideri stranke bili Račan i Davorko Vidović, a ne sad kad je na čelu stranke ranjeni Milanović. Osim toga, pouzdano znam kako je tad siromašna Milanka Opačić, 1991. godine, u Općinu Peščenica došla sa željom da "za hrvatsku gardu plete čarape", a ne kako bi nekome bila "sponzoruša". Budući da je obratila se tadašnjem tamošnjem lideru HDZ-a, Dinku Čuturi, on je, čuvši joj prezime, uputio ju na vrata do njegovih, k tada nebitnom i nepoznatom Milanu Bandiću. Nakon toga, Milanka je postala članica SDP-a te napravila zavidnu političku karijeru.

Ivo Josipović - Napao je Milanovića zbog njegove emancipiranosti (ponekad i prepotentnosti) želeći osobno zavladati strankom. Budući da Milanoviću nije padalo na pamet ući u Josipovićevu političku i osobnu sjenu, Josipović se sve više udaljavao od Milanovića. Trpio ga je tek zbog stranačke potpore i njezinih sredstava koji su mu bili potrebni u kampanji za drugi predsjednički mandat. Kad nije uspio u izborima, okrenuo je leđa i stranci koja ga je politički izmislila i Milanoviću koji mu je davao nesebičnu potporu.

Kad je Josipović u pitanju, Milanović jeste zaslužio kritiku, ali ne zbog toga što nije podčinio se Josipoviću, nego zbog toga što nije procesuirao ga nakon očitih dokaza da je u ZAMP-u 'vrcajući med lizao prste'.

Ivo Baldasar - Od Milanovića traži neka zajedno "s vodstvom stranke, podnese ostavku, jer su izgubili izbore". Pritom, Baldasar ne ističe, po njegovu mišljenju, što je uzrok gubljenju izbora, niti zbori što bi on mijenjao kako bi stranka iduće izbore dobila.

Kad je Baldasar u pitanju, Milanović zaslužuje kritiku, ali zbog toga što ne samo da ga nije izbacio iz stranke - kad je s neoustašama podizao ustaški spomenik u Splitu - nego je, dapače, i sam počeo koketirati s ustaštvom, ne želeći se očitovati o odnosu prema Branimiru Glavašu i njegovom 'tjelesnom zdrugu', što je uvelike doprinijelo konačnom izbornom rezultatu.

Zlatko Komadina i Vojko Obersnel - Milanovića kritiziraju jer ne sluša dovoljno riječku 'podružnicu' stranke.

Kad je Rijeka u pitanju, Milanovića zaista treba kritizirati, ali ne zbog toga što ne sluša dovoljno, nego zbog toga što je, po dolasku na vlast, taj grad kadrovski potpuno obezglavio - sve ih je povukao u hrvatsku Vladu ili njezina tijela, Sabor ili državne tvrtke.

Davor Bernardić i Rajko Ostojić - Opiru se bespogovorno podčiniti Milanoviću jer su oni predstavnici najveće hrvatske organizacije SDP-a te misle kako bi cijela stranka trebala njima 'podčinjena' biti.

Kad su ova dva ugledna partijska metropolista u pitanju, Milanovića treba iz tri razloga kritizirati. Prvo, nije bilo drugarski, onako vulgarno, poniziti mladog Bernardića, zabranivši mu natjecati se za zagrebačkog gradonačelnika. Drugo, vrlo drsko je bilo, nos doktora Ostojića iz oblaka spustiti izravno u zagrebačku kanalizaciju - nakon što mu je namjestio poraz na izborima za gradonačelnika i treće, nekorektno je i za stranku neučinkovito, nemati jakog čovjeka na čelu zagrebačke organizacije SDP-a za kojeg svaki Zagrepčanin treba znati kako je to budući socijaldemokratski gradonačelnik.

Tonino Picula - Kao vrlo obrazovan partijski aparatčik kritizira Milanovića jer nije dovoljno salonski socijaldemokrat. I to je točno. Da Milanović nije salonski socijaldemokrat. Ali, isto tako, točno je da salonski socijaldemokrati nikad i nigdje nisu osvajali vlast - nužnu kao sredstvo za provođenje stranačkih politika.

Kad je bivši polukvalificirani hrvatski ministar vanjskih poslova, Tonino Picula u pitanju, Milanovića zaista treba kritizirati, ali ne zbog toga što se opire salonski socijaldemokrat biti, nego zbog toga što vlast koju je osvojio nije iskoristio kao sredstvo za dosljednije provođenje 'Plana 21'.

Mirela Holy i Aleksandra Kolarić - Ove dvije bivše članice SDP-a moguće je svrstati među najkonstruktivnije i najkompetentnije kritičarke Zorana Milanović. Prva zbog suvislih politika koje predlaže, a druga zbog načina na koji bi te politike artikulirala.

Kad su ove dvije mlade i obrazovane žene u pitanju, Milanovića treba kritizirati jer nije bio svjestan koliko nedemokratska, nekonzistentna i neinteligentna je bila odluka ignorantski se odreći njihovih radnih i intelektualnih kapaciteta.

Davorko Vidović - Za razliku od Tonina Picule, koji je salonski socijaldemokrat i pomalo stranački intelektualac, njegov ministarski i unutarstranački kolega, seosko-prigradski švaler Davorko Vidović, nema ništa čime bi pohvaliti se mogao. Niti je u stranci puno mislio niti je puno radio. Ono što je kod Davorka veliko, bili su njegovi unutarstranački i državni položaji te odgovarajuće prinadležnosti.

Kad je šminker Davorko u pitanju, Milanovića se nema za što kritizirati.

Slavko Linić - 'Lav koji najglasnije riče', kao Inin računovođa (kako ga je situirala Vesna Pusić) trideset godina bio je neprikosnoveni  gubernator Rijeke. Predvodeći velik riječki unutarstranački klub, Milanovića je doveo na čelo partije, misleći kako će lakše s 'malim' nego s 'oštrokondžom' Željkom Antunović, umišljenim nikogovićem Davorkom Vidovićem ili salonskim komunistom Toninom Piculom. Mislio je Linić kako će biti siva eminencija stranke. Međutim, nije računao na Milanovićevu samoljubivost i čestitost, što je bilo dijametralno suprotno karakteru Linićeve autokratičnosti i gramzivosti.

Nakon što je Milanović starog, uglednog i nerazumno javno popularnog, druga morao marginalizirati, kako i sam ne bi kontaminiran bio suspektnim Linićevim poslovno-interesnim lobiranjem, uvrijeđen i samoljubiv Linić odlučio je Milanovića i njegova brata kriminalizirati.

Kad su Slavko Linić i njegovo društvo iz Trnjanke u pitanju, Milanovića zaista treba kritizirati, ali ne zbog toga što im je dao otkaz, nego zbog toga što ih nije procesuirao, primarno, zbog perverzno podlog Zakona o predstečajnim nagodbama, putem kojeg su Linić i njegovi počinili neviđenu pljačku državne imovine, ili tek demonstrirali svoju političku debilnost.

Milanovića treba kritizirati zbog ideološke* neprincipijelnosti 

Zbog tih i sličnih šampiona, da sam u stranci, na unutarstranačkim tijelima, programsko-ideološki, ozbiljno bih kritizirao Milanovića i njegove 'pobočnike' - jer za četiri godine nisu reformirali Hrvatsku te procesuirali kriminalce, primarno iz države i pravosuđa, nego su neiskusni, a prepotentni, glumili državnike - potom bih, na konvenciji, podržao Milanovića i tek nekoliko njegovih najbližih suradnika, jer su sazreli za kvalitetan četverogodišnji rad u oporbi, nakon kojeg bi, opamećeni, mogli uspješno voditi državu.

Milanović će, uvjeren sam, iduće četiri godine stranku voditi puno bolje jer će za to imati više iskustva i više vremena. Njegovi kritičari, nažalost i velik broj najbližih suradnika, ni do koljena mu nisu. Ni po znanju ni po poštenju. Iz dana u dan akumulirana mudrost kontrolirat će njegovu postadoloscencentnu lakomislenost i krotiti neobuzdan karakter što će, u konačnici, preobraziti ga u dosljednog, mirnog i odlučnog političara europske provnijencije. 

Ako u tome uspije, za desetak godina, Milanović bi mogao postati i hrvatski državnik jer, iz retoričkih iskrica koje mu ponekad omaknu, vidljivo je kako nije sklon, bez borbe, Hrvatsku prepustiti na milost i nemilost  'belosvetskoj' imperijalističkoj plutokraciji.

*Ideologija -  ukupnost filozofskih, društvenih, političkih, moralnih, religioznih itd. ideja svojstvenih jednome razdoblju ili jednoj društvenoj skupini