- Da se mene pitalo, a nije, odmah bih rekao kako je to bila prilično glupa ideja. To je kao da tjerate ljude na samoubojstvo.

Drugi savjetnik, pun razumijevanja, u znak odobravanja kimne glavom.

Njih dvojica, savjetnici ministra pravosuđa, uglavnom su se o svemu slagali.

- Nas pitaju samo kad nastanu problemi. A odluke donose sami. I onda mi vadimo kestenje iz vatre - reče onaj drugi savjetnik koji je prvom, maločas, kimnuo glavom. Zvao se Marko, bio je prekaljeni stranački kadar, a sad, kad mu više nisu dali da se ponovno kandidira na mjesto župana, smjestili ga ovdje za savjetnika. Za nekakvu crkavicu od tisuću eura mjesečno. Da mu dobro dođe uz mirovinu, rekli su šefovi. A i mirovina šaka jada, tek nešto više od 1.500 eura. Pa ti živi, brale moj.

Ovaj prvi savjetnik čije je ime bilo Božo, nastavi grintati:

- Samo kreten može očekivati da će se netko dobrovoljno odreći mjesta gradonačelnika ili načelnika općine. Kakva ludost.

Marko opet kimnu. Slagao se s Božom. Stigla ih je ista sudbina. I njemu su, zbog nekog nadobudnog klinca u županiji, zabranili da se kandidira na izborima, jer kao, predugo je bio na vlasti, star je i boležljiv, treba dati priliku mlađima. I sad ga tu mrcvare na savjetničkom mjestu, za bijednih tisuću eura, umjesto da je i dalje župan i radi posao kojeg zna. Tu su ih gurnuli obojicu, dali im nekakav sobičak u kojeg tu i tamo poneko navrati s nekakvim nebuloznim zahtjevom poput ovog: treba objasniti premijeru zašto je ideja o spajanju općina i gradova doživjela potpuni fijasko.

- Da su nas pitali prije rekao bih da je to suludo, da ne izlaze s tim u javnost - reče Božo. Sada je Marko kimnuo glavom.

Dvojica bivših župana, sada savjetnici gurnuti u sobičak na kraju hodnika, tik uz toalet, osjećali su kako bijes u njima raste. Te, nove generacije, upropastit će sve što su oni prije njih stvarali. I još su drski. Kada se požalio šefu kabineta ministra da su ih smijesili u rupu tik do WC-a, bio je, kao duhovit: Ovo je idealno mjesto za vas. Obojica imate problema s prostatom, pa je dobro da vam je WC blizu.

A jučer, šef kabineta ministra, sav skrušen dolazi i kaže: Dečki moji, morate napisati nešto pametno, uvjerljivo i kratko, kako vi to već znadete - zašto nije uspio plan spajanja gradova i općina. Ministar to mora objasniti premijeru.

- Nevjerojatna glupost - reče Marko Ivanu. - Hajde, nađi takvu budalu koja će reći: moja općina je nepotrebna bolje je da se spojimo sa susjednom. Pa tko će se odreći fotelje, službenog automobila, službene kartice, službenog mobitela, službene tajnice i službenog vozača… I poslića s lokalnim tvrtkama, gdje kapne 10-15 posto od vrijednosti radova.

- Stvarno suludo, složi se Božo. - Ne znam tko bi mogao napisati bilo što suvislo zašto ta ideja iz vrha Vlade nije uspjela. Kako to objasniti ljudima? Što reći?

- Znaš – reče Marko – moj unuk stalno nešto čačka na kompjutoru, govori o nekakvom sustavu umjetne inteligencije, evo tu sam si zapisao, nekakav ChatGPT, što god to značilo, koji kao zna odgovore na sva pitanja. Ja se u to ne kužim, ali velim mu onako iz zajebancije, hajde Domagoju upitaj tu umjetnu inteligenciju zašto u Hrvatskoj nije uspjelo spajanje općina i gradova.

Božo je gledao u čudu. Umjetna inteligencija, da čuo je nešto o tome, ali ga nije zanimalo. I dok je bio župan, klonio se onih inteligentnih i micao ih od sebe. A sad još umjetna inteligencija. Kako da znaš da nije u rukama neke druge stranke.

- I šta mu je umjetna inteligencija rekla? - upita radoznalo.

Marko pobjedonosno reče: - Spasila nas je. Kad je unuk ukucao to pitanje umjetna inteligencija je rekla da u Hrvatskoj postoji 555 općina i gradova.

- Taj podatak znamo i bez nje – reče Božo.

- A onda mu je, nastavi Marko, odgovorila na pitanje: taj odgovor prezentirat ćemo ministru. Kao plod našeg mukotrpnog rada. Dakle, umjetna inteligencije je rekla: S obzirom na to da u Hrvatskoj imate 555 gradova i općina, što možda jest malo previše, ipak ne vidim razlog zašto biste ih uopće spajali. Zašto biste ih spajali kada je sve – pet.