- Umorio sam se, šefe. Dajem ostavku.

Premijer umalo nije ispao iz fotelje kad mu je to priopćio ministar financija. Sjedili su u premijerovu kabinetu nakon zamornog sastanka, u ugodno rashlađenom prostoru. Konac je lipnja, vani pripeklo kao da je sredina ljeta, zrak treperi od usijanja. Njih dvojica ostali su posljednji, sami. Onako, da još malo proćaskaju i popiju piće prije nego pođu doma.

Česte izjave premijera kako su upravo njih dvojica, u simboličnom smislu, čuvari Banskih dvora, sada su tu metaforu pretvorile u stvarnost. Osim njih, čuvara Banskih dvora, u zgradi je bilo još samo osiguranje.

- Ma, daj - reče premijer kad se malčice pribrao od šoka. - Ne izlazi se iz Vlade kao iz šoping centra.

- Umorio sam se, šefe. Ne mogu više.

- Ali, Zdravkec, napravio si toliko toga. Popularan si, građani te vole. Ankete to pokazuju, rejting ti stalno raste. Iza tebe nema afera, mlad si i perspektivan, tko zna, možda jednog dana, doduše ne baš u skoroj budućnosti, dođeš i na moje mjesto. I ti bi sada otišao.

- Vidite šefe kako me čerupaju novinari. Prvo ona nesretna slika iz Rusije, kad me Jolly, na Svjetskom nogometnom prvenstvu, držao na ramenima. Onda ono krstarenje na jahti prijatelja Blaža, koji nije imao nikakav porezni dug, oprost ili kredit HBOR-a. Pa sada ovo s hotelom Bellevue na Malom Lošinju u luksuznom apartmanu gdje su mi dali popust za boravak. Ne mogu to više, šefe, dosta mi je, idem ja…

- Zbog takvih stvari ne ide se iz moje Vlade. Preosjetljiv si. A za odlazak uvijek ima vremena. Sjeti se Lovre,Gabrijele, Toleta, ili sada Baneta… Nisu se obazirali na sitnice.

- Znam šefe, znam da do zadnjeg časa štitite svoje ljude. I hvala vam što ste i mene štitili…

- Nema na čemu, Zdravkec. I sam znaš koliko sam puta rekao da smo ti i ja čuvari Banskih dvora. Stvarno tako mislim. Na jednoj strani vage ja i ti, na drugoj svi ostali ministri. I naša strana preteže.

- Ipak, šefe, idem ja…

- Sad kad nam je kreditni rejting porastao, a nezaposlenost nikad nije bila manja, kad nam turistička sezona cvjeta, a novac se u slapovima slijeva u proračun, sad kad uvodimo euro, ulazimo u eurozonu… Čovječe, pa ne ide se sad.

Ministar financija šuti i kao da nešto teško prelama u sebi, duboko uzdahne. Premijer srkne gutljaj pića, gledajući netremice čovjeka koji najavljuje odlazak. Jednog od rijetkih koji je s njim od početka. Koliko ih je ono još ostalo? Tomo, Oleg i Nina? Samo troje, zar je moguće zaboga?

- 'Aj'mo mi doma, lijepo prespavaš, ujutro si kao nov i vidjet ćeš da nema ni jedan jedini razlog zbog kojeg bi otišao. Čuo si za onu: Jutro je pametnije od večeri.

Premijer ustane i protegne se. Ubit će ga ovo sjedenje. Ili je na sastancima ili u automobilu, premalo hoda. E, da je bar izborna kampanja, onda se ponešto i hoda, ide se među narod, ali sada samo sjedenje. Ubije to čovjeka.

- Idemo Zdravkec. Rekao sam ti: odmori se, naspavaj, znam koliko radiš i znam da si umoran. Ni sam se ne osjećam bolje. Ali mi ne pada na pamet otići. Pa znaš kako bi likovali oni grbini, grmoje, razni raspudići. Nećemo im vajda to priuštiti. Da otvaraju šampanjac i gledaju nam leđa.

- Šefe, prelomio sam. Moja odluka je konačna. Dobro sam razmislio i rekao sam sebi. Imaš obitelj, još si mlad, uzmi nešto od tog života. Nije sve u poslu. Trčim sa sastanka na sastanak, jedan problem riješim, tri se nova pojave… Šest i pol godina sam ministar. Znate kako ono kolega Oleg kaže: Mi smo došli da bismo otišli…

- Znači, tvoja je odluka konačna? Odlaziš s mog broda? – reče utučeno premijer. – I kada to kaniš objaviti?

- Mislio sam za koji dan,1. srpnja. Nekako, zgodan datum, pola godine je prošlo. A i plaću će mi lakše obračunati.

- Molim? – reče premijer čiji je glas iz očajnog naglo prešao u ljutitost. – Vidi, sve prihvaćam, sve razumijem, ali nipošto odlazak ne smiješ najaviti za 1. srpnja. Ostani još nekoliko dana duže, tri četiri dana, možda pet-šest. Ali nikako 1. srpnja…

- U redu šefe – reče pomirljivo ministar financija. – Bit će kako vi kažete. Kao i uvijek do sada. Mada ne razumijem u čemu je problem s tim 1. srpnja.

- E moj Zdravkec. Bar ti znaš s brojevima. Sjeti se što je bilo prije 12 godina, 1. srpnja. Sjećaš li se onih rečenica: ''U životu postoje trenuci za nove početke. Ja sam osobno zaključio da je ovo za mene takav trenutak. Ja sam svoju dionicu odradio''.

- Ne sjećam se, šefe…

- Eto zašto tražim da se, strpiš još koji dan i ne odeš 1. srpnja,kad si već tako naumio. Tog dana s čela Vlade otišao je Ivo Sanader. I znaš kako je završilo.