ŽIVOT piše romane, rečenica je koju je svatko čuo bar stotinu puta. I isto toliko puta pogledao kakav film ili seriju, na čijem početku ili kraju piše kako je zasnovan na istinitim događajima. Život je očito bolji pisac i scenarist od onih koji se profesionalno bave tim poslom i tako zarađuju kruh svoj svagdašnji. Ono što smisli život, piščeva mašta, ma koliko bujna bila, teško da uspijeva. Priča koja slijedi, jedna je od takvih. Zasnovana je na istinitom događaju.

- Već me dva dana nije bilo u medijima. Hajde, smisli nešto – kaže gradonačelnik Vukovara pročelniku Upravnog odjela za obrazovanje, sport i branitelje dok oko devet izjutra pijuckaju prvu jutarnju kavu. - Znaš da se novinari svakog ljeta žale na sezonu kiselih krastavaca. Zvala me jutros urednica našeg radija, pita: šefe, hoće li biti što danas, nemamo čime popuniti emisiju vijesti. A ja velim: pa smislit ćemo nešto. I sad, evo, ja to isto pitam tebe: hoće li biti što danas?

Pročelnik Upravnog odjela za obrazovanje, sport i branitelje duboko se zamisli. Gradonačelnik ga je obožavao, ali mu i zavidio zbog sklonosti filozofiji. Znao je proniknuti u najdublje tajne života, pojava, prirode, pa čak i svemira. Nedavno su tako pričali, uz prvu jutarnju kavu, kada ga je oduševio rečenicom: Voda uvijek nađe put. Gradonačelnik je potom dugo razmišljao o dubokom smislu te jednostavne rečenice, dubokom kao što je duboka i sama voda. Ili, tako nekako, čuo je nešto slično, nešto kao: Istina je voda duboka, ali ovo, to da voda uvijek nađe put, naprosto ga je bacilo s nogu. Kakva genijalnost, kakva duboka misao i to iz usta jednog od njegovih najbližih suradnika.

- Znaš onog malog Nikolu, onog dizača utega - započe pročelnik Upravnog odjela za obrazovanje, sport i branitelje. - Javili mi sinoć, osvojio nekakvu zlatnu medalju u Španjolskoj. Pa mislim, da pozovemo njega i trenera, napravimo primanje u gradskoj upravi, javimo novinarima, slikamo se, a ti kažeš kako je to zapravo uspjeh grada koji silno ulaže u sport pa je logično da stižu rezultati. Tu poentiraš, kužiš, isturiš sebe – pa hajde da ne budem neskroman i mene - u prvi plan. A mali nam posluži kao povod.

- Znam Nikolu. Samo on je S….

- Pa baš zato - prekine gradonačelnika u pola rečenice pročelnik Upravnog odjela za obrazovanje, sport i branitelje.

- Pa baš zato. Pa baš zato što je S… Nitko ti neće moći prišiti da ignoriraš S… Da se prema njima ne odnosiš ravnopravno.

- Bože, kako si pametan, reče gradonačelnik zadivljeno. - Kako duboko misliš. Još se sjećam one tvoje: Voda uvijek nađe put. I sam sam počeo koristiti tu tvoju misao kad se nađem u nekom pametnom društvu. I svi zinu od čuda.

- Reći ću glasnogovornici da javi novinarima. Sutra u 12 primit ću malog i njegovog trenera. I da im javi, obojici, da ne govore tegovi, nego utezi. Iritira me kada taj klub, u kojem su većina S…, zovu Klub dizača tegova.

- Morali bismo malog nekako nagraditi, dati mu nekakav poklon - nastavi pročelnik Upravnog odjela za obrazovanje, sport i branitelje, pa se opet duboko zamisli. - Da ponovno dokažemo koliko držimo do sporta.

- Da mu poklonimo tenisice? - upadne gradonačelnik.

- Vraški su skupe. Znaš da moramo voditi računa o svakoj kuni. Nedavno smo zbog štednje reducirali javnu gradsku rasvjetu pa sada ne bi bilo dobro da rasipamo novac na tako skupe poklone. Osim toga ne znamo koji broj mali nosi. Morali bismo ga pitati. Onda bi znao što ćeš mu pokloniti pa bi izostao faktor iznenađenja.

- E, što bih ja bez tebe - reče gradonačelnik oduševljeno. - Sam bog mi te poslao.

Pa nakon kraćeg razmišljanja nastavi:

- Da mu recimo kupimo kakav poklon bon? U nekoj sportskoj prodavaonici pa neka sam bira, neka uzme nešto što mu najviše treba.

- Odlično – reče pročelnik Upravnog odjela za obrazovanje, sport i branitelje. - Sjajno! Bravo! Stavimo to lijepo u omotnicu, predamo mu pred novinarima, slikamo se. I ne kažemo što je u omotnici jer smo samozatajni i ne hvalimo se poklonima koje dajemo. Nego, na koliku si vrijednost bona mislio?

- Pa što ja znam? Jedno tristo kuna, ha?

- Puno je. Ipak je taj mali Nikola S…. Što misliš da mu darujemo bon od 299,99 kuna. Skoro je tristo, a ipak nije, dvojka je naprijed. Stari trgovački trik.

- Jebo te!- reče gradonačelnik i oduševljeno skoči sa stolice. - Ja se toga nikad ne bih sjetio.