SLAVONSKI BROD - Žena, sestra, supruga, majka, direktorica…. Žena među muškarcima u obiteljskom domu. Žena među muškarcima na poslu. Na oko mirna i tiha, u duši borbena i uporna. Govorimo o Branki Nikolić, ženi koja se nalazi na čelu Brod parkinga i koja je pred zalazom profesionalne karijere, ali koja se one majčinske neće odreći dok god diše.

 Ponos, ljubav, zadovoljstvo, zahvalnost,….sve se pomiješa u jedan osjećaj koji ti govori koliko je obitelj, kao i ljubav i razumijevanje unutar nje, važno i koliko je ustvari to jedino pravo bogatstvo koje imamo.

Branka je rođena prije 60 godina u Slavonskom Brodu. Nakon što je 1984. godine, poslije završene više komercijalne škole, počela raditi u slavonskobrodskom Komunalcu, udala se i sa suprugom Đurom tri godine pokušavala dobiti dijete.

- Bile su to teške godine, ali je sreća, kada sam ostala trudna sa svojim prvim sinom, bila nemjerljiva, a sve do tada pretrpljeno vrijedilo je svake sekunde. - kazala nam je Branka, koja je Hrvoja rodila 1989. godine. - Nisam stala na jednom djetetu. Suprug i ja imamo petoricu sinova koje sam rodila u šest godina. I ništa ne bih mijenjala, a ponajmanje tu odluku - s ljubavlju u očima govori Branka dok priča o svojoj djeci.

Nakon Hrvoja, 1990. godine rodio se Zvonimir, godinu dana kasnije Branimir, Mislav je rođen 1993., a najmlađi Krešimir 1995. godine.

- Kada sam rodila Krešimira na snazi su bile pronatalitetne odluke Jadranke Kosor, pa sam dobila tri godine porodiljinog. Kada sam se nakon njih, 1998. godine, vratila na posao tadašnje rukovodstvo me dovelo pred gotovo bezizlaznu situaciju. Otvoreno su me pitali planiram li imati još djece, jer ako planiram dat će mi odmah otkaz. U meni se produbio inat pa sam im otvoreno rekla da je odluka o tome hoću li imati još djece ili ne nešto o čemu odlučujemo moj suprug i ja a ne oni. - kazala nam je Branka, dodavši kako je tada shvatila da s takvim ljudima to nije kolektiv u kojem želi ostati raditi.

Nije se pokolebala nego je odlučila osnovati sindikalnu podružnicu. Oko sebe je okupila razvojačene hrvatske branitelje i krenuli su zajedno u posao prijavivši se za gradsku koncesiju na parkirališta. - Mnogi su govorili da nećemo trajati niti 15 dana, a mi evo trajemo više od 20 godina. Ti ljudi koji su sa mnom krenuli u priču bili su razvojačeni hrvatski branitelji. Oni koji su se borili za ovu zemlju. Dok su oni ratovali i borili se za našu slobodu, njihove tvrtke su propale ili privatizirane, a oni ostali bez posla. Nitko od nas nije imao puno izbora. Znali smo da imamo samo dvije opcije. Raditi, biti uporni i uspjeti ili ćemo propasti. Trećeg izlaza nije bilo i danas sam sretna što smo se odlučili na taj korak i što smo zajedno uspjeli. - govori ova skromna žena, čiji je najstariji sin, kada je stala na čelo Brod-parkinga, imao 11, a najmlađi svega pet godina. I tada i danas svoju obitelj i djecu držala je dalje od posla i javnosti želeći zadržati barem taj jedan dio zajedništva samo za njih,

- Nije bilo lako sve to organizirati i pomiriti. U početku je djecu čuvao moj otac Luka, koji je u mirovinu otišao 1993. godine. Nakon dvije kćeri, sestre i mene, bio je oduševljen činjenicom da ima muške unuke i rado ih je čuvao. Nažalost, on je umro u rujnu 2000.-te, i onda smo imali vrtić, susjede, ma bilo je svašta. S radom u Brod-parkingu otvorila se mogućnost da svoje smjene na poslu uskladim s potrebama djece pa mi je to bila olakotna okolnost. A imala sam sreću da je suprug shvaćao kako to nisu ni moja ni njegova, nego naša djeca. On je bio nogometaš i nogometni sudac pa vikendom i nije bio kod kuće, ali je zato preko tjedna bio od velike pomoći i ravnopravno sa mnom dijelio skrb o kući djeci. - kazala nam je.

Iz svake njene riječi izbija pozitiva i ljubav. Prihvaćanje onoga što danas jeste. - Nikada se ti ne možeš prirediti na ono što će život donijet. Život je lijep i prekrasan, ali nosi i svoje križeve. Ja uvijek imam dojam da sam trebala biti više s djecom. Pa i oni mi sada, kao odrasli ljudi, znaju spočitavati da sam mogla biti više s njima. Možda i jesam, ali opet nisu oni jedina djeca čiji su roditelji radili. Napraviš najbolje što možeš i boriš se, ali ponekada ne ispadne baš sve onako kako bi želio. No, to je život. - dodaje Branka, koja ima sestru, pa je pet sinova donijelo razigranost i graju u njen dom. - Uvijek su bili živahni, u kući je vladala graja, pa ja i dan danas više volim mir i tišinu. Ali zato kada se svi skupimo to je poseban osjećaj. Nešto što se ne može opisati. Bogatstvo koje nema cijenu. - kazuje riječima karakterističnim za majke.

Nedavno je oženila sina Branimira koji uskoro treba dobiti sina. Još ranije u bračnu luku uplovio je Hrvoje, koji je sa suprugom i kćeri Mihaelom još prije dvije i pol godine otišao u Irsku. - Njegova Mihaela je moja radost. Nakon pet sinova stigla je unučica i sve se posložilo. A onda kada mi je Branimir kazao kako će supruga i on dječaku kojeg čekaju dati ime Luka, kako se zvao i moj otac, oči se napune suzama. Ponos, ljubav, zadovoljstvo, zahvalnost,….sve se pomiješa u jedan osjećaj koji ti govori koliko je obitelj, kao i ljubav i razumijevanje unutar nje, važno i koliko je ustvari to jedino pravo bogatstvo koje imamo. - rekla nam je Banka ne skrivajući suze radosti i ponosa u svojim očima.

Nije bilo lako pomiriti privatni i profesionalni život, 'letjeti' između kuće i posla, blagdane dočekivati na hitnoj, jer uvijek je neko od djece bilo bolesno. – Stalno govorim kako s jednim djetetom nisi normalan jer i na najmanji kašalj s njim trčeći liječniku. Kad imaš više djece jednostavno trčiš od jednog do drugog i pokušavaš im pomoći. Jednostavno ne možeš drugačije i onda na kraju očvrsnete i ti i oni. – kazuje Branka savjetujući mladim majkama, koje žele imati više djece, da je, ma koliko bilo teško, sve lakše kad su mlađe.

Kako idu godine čovjek postaje razumniji, spremniji, staloženiji i onda procijeniš vrijedi li neke prepreke preskakati ili ih je mudrije samo zaobići. Ali dok je čovjek mlad, pun energije, entuzijazma onda može sve.

- Lakše je balansirati između djece, lakše je 'pomiriti' posao i kuću. Ja kod kuće imam pet sinova i muža, na poslu radim s muškarcima i moram priznati da se nikada nisam osjetila diskriminirano u odnosu na suprotni spol. U životu sam se uvijek znala izboriti za sebe. Ako smatram da sam u pravu, ne postoji toliko velika prepreka koju ne bih mogla preskočiti. Naravno, kako idu godine čovjek postaje razumniji, spremniji, staloženiji i onda procijeniš vrijedi li neke prepreke preskakati ili ih je mudrije samo zaobići. Ali dok je čovjek mlad, pun energije, entuzijazma onda može sve i zato je dobro dok si mlađi imati i djecu. - savjetuje ova, po prirodi mirna, žena koja za svakoga i svačije ponašanje pokušava pronaći opravdanje. No, kada netko ipak pređe granicu probudi se u njoj dišpet i upornost djeda Ante, koji je na Galiciji preživio prvi svjetski rat, pa završio u zarobljeništvu u Rusiji, iz koje je nakon tri godine pobjegao i pješke stigao u Dalmaciju, odakle njena obitelj vuče porijeklo.

Doduše, danas s godinama iskustva puno manje je dišpeta, puno više mira i želje da što prije ode u mirovinu kako bi mogla uživati u ručnim radovima koji ju smiruju i svojim sinovima i njihovim obiteljima. Onime što joj srce ispunjava mirom i ljubavlju, što je, kaže, i najbitnije i čemu bismo svi trebali težiti jer bi bili sretniji i zadovoljniji.