SLAVONSKI BROD - U Brodsko-posavskoj županiji, živi 21.527 osoba s invaliditetom, od čega ukupno 284 osobe s dijagnozom pervazivnog razvojnog poremećaja (autizma).

Vrište: 'Mi smo tu. Prihvatite nas!'. Čujemo li?

Brine rast broja djece s dijagnozom, a kao društvo i dalje zaostajemo

Za većinu, to su tamo neki ljudi čudnog ponašanja koji žive u svom svijetu te s kojima glavninu života neće imati priliku komunicirati na bilo koji način. Zato je bitno pričati s onima koji nas mogu podučiti i proširiti nam horizonte, ali i pisati kako bi to došlo do što većeg broja ljudi.

U nastavku, stoga, donosimo priče u prvom licu. Ispovijesti dviju Brođanki - majki sinova s autizmom koje su nam, uz pokoju suzu i hrabar osmijeh te zaraznu vedrinu, otkrile kako izgleda njihova svakodnevica te koje su im najveće želje, a koji strahovi ih guše. Za to je bila potrebna velika odvažnost jer ovakve sugovornice rijetko nalazimo. Na tomu im od srca zahvaljujemo.

„Naša najveća prepreka je sustav. Nakon godina obraćanja institucijama, još uvijek nailazimo na previše zatvorenih vrata. Drugi je problem nerazumijevanje okoline i ljudi oko nas s kojima živimo i s kojima se susrećemo. Moj sin Luka danas je desetogodišnjak. Sa 14 mjeseci primijetili smo odstupanja u ponašanju te smo se obratili liječnici dijagnozu smo dobili prilično rano, prije treće godine. Tako da smo, što se tiče rane intervencije, na vrijeme krenuli s terapijama i svime što mu je potrebno. Puno toga morali smo odraditi sami, samoinicijativno. U susjednim smo zemljama proveli jako puno vremena, što nam je dalo izuzetne rezultate i svakomu bih to preporučila. Tek kad vidite koliko se vani ulaže i radi na razvoju, shvatite koliko na ovom polju kaskamo za drugim zemljama. No, to pokazuje koliko je sustav zakazao jer sve to nismo mogli dobiti kod nas. Zbog toga smo sin i ja četiri mjeseca bili razdvojeni od ostatka obitelji. Suprug je morao ostati s drugo dvoje djece. To je dodatna trauma. No, osim što nas razdvaja, autizam nas i spaja. Već sada nam naše curice, kad brinemo što će biti sa sinom kad nas ne bude, kažu - ne brinite, mi ćemo uvijek biti uz brata. No, svjesni smo toga da će one imati svoje živote i vlastite obitelji. Zato nam je najveći strah i dalje kako će izgledati njegov život do samog kraja.” 

„Majka sam Adama koji je danas jedan od najstarijih članova Udruge Plavi cvijet. Ima 41 godinu. Autizam mu je dijagnosticiran kad je imao pet godina. Tada nije bilo udruge u našem kraju. Ratna zbivanja jako su nas unazadila. Ja sam radila, suprug je bio na bojištu i bilo je jako teško. Danas je javnost daleko više senzibilizirana oko ove teme. Dijelom je to zato što je danas puno više takve djece. U ono vrijeme, ja i moja obitelj bili smo 'bijela vrana'. Bili smo obilježeni i izolirani, svašta se o nama govorilo. No, ljudi nisu znali. Nismo znali ni mi pa ni doktori. Nismo znali što raditi, kako se nositi s tim. Išlo je korak po korak. Bio je jako hiperaktivan, volio je pobjeći, skrivati se. Morali smo ga 24 sata držati na očima. Moj sin nije verbalan, ali prepoznaje dobre i loše ljude. Jako je vedar i raspoložen, dotaknut će vas i na taj način uspostaviti komunikaciju. Udruga Plavi cvijet pružila nam je puno jer tamo vježba, dolazi fizioterapeut,... Sve to trebali smo dobiti od sustava. Danas Adam ima asistenta. Puno mi znače ta četiri sata koja provede s njim. Odlazi s Adamom na kavu, šeću, komuniciraju na svoj način. Mi smo se, kao roditelji, jako istrošili. Na izmaku smo snaga. Trebamo sada veću pomoć. Adam ide i na poludnevni boravak u Udrugu Regoč u Bukovlju, u koju smo uključeni od njezina osnutka. Koristimo sve što nam se pruži. Ne želimo da ide u ustanovu dok god može biti s nama. Suprug i ja razmišljamo - što će biti kad nas ne bude. To nam je najveći problem. Ne želimo da ode iz grada koji dobro poznaje i voli.”