SLAVONSKI BROD - Ljudi ne umiru od starosti, nego od osjećaja napuštenosti i mišljenja da više nikomu na ovom svijetu nisu potrebni. - kazala nam je naša današnja domaćica, Brođanka sa zagrebačko-rovinjskom adresom, Drinka Pocrnić, koja se u rodni grad vratila kako bi svom ocu, Stjepanu Pocrniću, priredila nezaboravnu proslavu stotog rođendana. Slavljenik nas je ugostio i počastio u svom prekrasnom domu u Mesićevoj ulici, hvaleći se kako će 'stotku' višestruko proslaviti narednih dana.

- Imam predivnu djecu - sina Srećka i kćerku Drinku. Drinka ne zna više kako bi mi ugodila i što bi učinila za mene. Za sve se brine i o svemu vodi računa. - govori nam zahvalno nasmijani Stjepan kojeg u stotoj muči samo gubitak sluha.

Za razgovor je izrazito raspoložen, a vodi ga lucidnije i od duplo mlađih. Već je naviknuo biti 'pokazni primjerak' i netko čijim se godinama, ali i općem stanju čude svi koji ga susretnu. - Rijetki mi daju više od osamdeset. Kad u bolnici vide moju osobnu i godinu rođenja, onda zovu jedni druge da me svi dođu vidjeti. - prepričava nam Stjepan.

Recept za dugovječnost od njega ovih dana traže svi, ali ga njegovi najbliži najpreciznije mogu definirati.

- Gledajući njega, mogu vam reći što je tajna dugog života - ugađanje sebi i čisti hedonizam, sve je do životnog stila... Svirao je harmoniku, uvijek bio omiljen u društvu. Svi su ga voljeli. Pjesma i društvo bili su sastavni dio njegove svakodnevice. Ali i njegov veliki optimizam doveo ga je do stote. - kazala nam je Drinka. A taj vedar duh, uistinu, ispunjava prostoriju u kojoj se nalazi Stjepan. Nema u njemu ni trunčice one staračke rezignacije, bezvoljnosti, žala za prošlim.

- Ne bih ništa promijenio, sve bih ponovio. I dalje uživam u svakom danu. Ali tajnu dugovječnosti vam ne mogu otkriti. - kazao je s vragolastim smiješkom Stjepan pa nam ipak na naše inzistiranje dao naslutiti kako je vitalnost povezana sa seksom. - Tako odgovorim ženama na pijaci kad me pitaju. - šali se. Još si može naložiti peć, obožava gledati Potjeru, a obavezni su i Dnevnik i sportske vijesti. Rakiju također ističe kao dio svoje svakodnevice.

No, mada o tomu priča s lakoćom, nije njegov život bio 'med i mlijeko', samo je njegov optimizam utjecao na to da ga takvim doživljava. Zanimljiva karijera zdravstvenog tehničara vodila ga je diljem Lijepe Naše, a 'prošao' je u toj struci i više epidemija pa ga koronavirus 'nije ni dotaknuo' previše.

- Školu sam završio u Zagrebu za zdravstvenog tehničara, u zgradi dr. Štampara. Kako je bio veliki nedostatak kadra, dekretom sam prebačen u Županju. Tamo mi je bilo prvo radno mjesto. Tamo sam proveo dvije godine. Onda sam tražio premještaj u Slavonski Brod jer sam rođen u Brodskom Drenovcu. Jedva sam to dobio, sam sam morao pronaći zamjenu kako bih mogao preseliti. U Slavonskom sam Brodu zaposlen 1950. u Sanitarno-epidemiološkoj službi. Vršio sam sanitarni pregled živežnih namirnica, provodio zdravstveni pregled osoba, uzimao uzorke vode i kruha po pekarnicama. Slavonski Brod imao je jednu veliku epidemiju. Uzimali smo tada na tisuće uzoraka stolica za pregled. Nakon potresa smo se odvojili - sanitarna inspekcija plaćana je iz općinskog proračuna, a ja sam otišao u Higijensko-epidemiološku službu Medicinskog centra. Tu sam ostao do penzije, do '82. godine kad sam otišao u mirovinu. Sad sam u mirovini više nego što sam radio. Nefropatija u Kobašu i Kaniži, dvije epidemije tifusa - jedna u Gundincima, druga u Kopanici, jedna epidemija tifusa u Lovčiću - koja se od kliconoše na vrhu sela poplavom spustila dolje,... - to su neki periodi iz karijere koje pamtim. Cijepili smo svu školsku djecu od svega što je bilo moguće pa sam znao većinu prezimena u gradu. Danas se stanovništvo Slavonskog Broda uvelike izmijenilo. Doživio sam i pandemiju koronavirusa u svijetu, pratio vijesti, ali nasreću sam se nisam zarazio njime. - priča nam Stjepan uspomene iz, sada već dalekog, radnog vijeka, ali i recentne događaje koji su obilježili njegovu starost.

Osim epidemija, preživio je i ratove. Iz njegovog blajburškog voda, kaže nam, nitko više nije živ.

- Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio sam u Zagrebu u vojnoj školi liječničkih pomoćnika pri bolnici u Vlaškoj ulici. Bila je to škola za zdravstvene dočasnike. Po završetku sam dodijeljen domobranskoj pješačkoj jedinici kao zdravstveni radnik. Kad sam došao na prvu liniju borbe, pomažući drugim ranjenicima i sam sam ranjen. Vraćen sam u Zagreb na liječenje i oporavak u Stubičkim Toplicama. Potom je došao pad i nisam se mogao vratiti u Zagreb nego smo se svi, tobože, išli predati Englezima. Došli smo do Dravograda na onu livadu. Tu je bila primopredaja. Kad je izvršena išli smo u kolone i odatle pješice u logor u Zagreb - Prečko. Tu sam bio mjesec dana. Kad su me ispitali i shvatili da sam bio samo zdravstveni radnik, onda sam pušten kući. - sjeća se svake sitnice Stjepan Pocrnić.

Njegova supruga Marija također je dočekala gotovo stotu. Napustila ih je krajem 2022. godine, u 94. godini svog života, ali ostale su divne uspomene.

- Proslavili smo 70. godinu braka. Trebalo je to preživjeti. - šaljivo govori Stjepan.

Razgovarati s njim na njegov rođendan uistinu je predstavljalo privilegiju i veliku čast. Osim što se od takvog rijetkog sugovornika i živućeg svjedoka vremena može saznati puno o povijesti grada Slavonskog Broda, podučio nas je i nekim općim životnim vrijednostima. Čini nam se kako je, ukratko, želio poručiti da život ne treba shvaćati previše ozbiljno te da od njega uvijek treba uzeti sve što ti pruža. - No, uvijek sam uzimao jednu po jednu, nikad više odjednom. - u svom šaljivom tonu poslao nam je poruku Stjepan.

Na kraju susreta, ostalo nam je samo, nazdraviti slavljeniku uz onu koju si je sam poželio - '105 pa opet!'.