SLAVONSKI BROD - Do danas je Mijo (Miško) Šoš bio najstariji, omiljeni član brodskog Hrvatskog planinarskog društva „Dilj Gora", a jutros je preminuo u 89. godini i zemaljske visine zamijenio nebeskima.

Brojni hrvatski planinari pa i oni izvan granica Lijepe Naše, poznavali su ovog zaljubljenika u prirodu i planinske gorostase koji preko šest desetljeća nije odolijevao njihovoj privlačnosti. Do prije nekoliko godina bio je najredovitiji nedjeljni hodač, vodič i sudionik raznih akcija na održavanju staza od Dilja do Velebita koje je u proteklih preko pola stoljeća bezbroj puta pohodio. "Osim Velebita koji je u svako doba godine prekrasan, često sam bio i u Gorskom Kotaru, na Dinari .." samozatajno i skromno kazao mi je Miško u razgovoru za novine prije osam godina. A do tada je prošao 125 vrhova Hrvatske planinarske obilaznice zbog čega je primio i Visoko priznanje Hrvatskog planinarskog saveza.

Bio je jedan od predsjednika kroz povijest brodskog Planinarskog društva, član izvršnog odbora HPS-a, jedan od osnivača Slavonskog planinarskog saveza… Za dugogodišnji rad u planinarstvu, Savez ga je nagradio i plaketama - od brončane do zlatne, a tu su i priznanja "Dilj Gore". Iako su ga veselila priznanja, uvijek je isticao kako mu je ipak najveće zadovoljstvo boravak u prirodi. "Gdje god sam bio priroda me oduševila. U Sloveniji, Julijske, Kamniške Alpe, Triglav, U Bosni, Vranjica, Bjelašnica, Vlašić ili u Crnoj Gori Durmitor, Komovi, ali isto tako i u Francuskoj Grenoble gdje sam hodao po ledenjacima, u Italiji Gran Paradiso, Marmelada, u Slovačkoj i Poljskoj Tatre, u Rumuniji,Mađarskoj…" nabrajao je Miško izdvajajući turski četiri tisuće metara visok Erdžies, ujedno i najviši vrh planine koju je pohodio.

Srećom, kroz godine planinarenja, kazao je, nije imao neugodnih iskustava, padova ni lomova. Njegova supruga Zdenka često mu se pridružila u zajedničkim susretima s prirodom, a dodala je kako je teško reći gdje Miško nije bio. No, čari prirode i planina, nisu samo zadivljujući gorostasi. "Nezaboravna su druženja s ljudima koje smo sretali, iako nepoznati zbog sličnih sklonosti bili su nam dragi, a i nakon niza godina obraduje nas svaki ponovni susret u planini" istaknuli su tada supružnici Šoš

„Nema veće radosti nego nakon 30 godina doći na isto mjesto i zateći istu nepromijenjenu ljepotu. Postojana priroda podsjeća čovjeka na njegovu brzu prolaznost i baš zato što više vremena treba provoditi s njom u suživotu", vjerovao je Miško, uvjeren kako bi mladi ljudi, uključujući se i putujući s planinarskim društvom - ne samo bolje upoznali svoju zemlju, nego bi postali i bolji ljudi.

Zato je svoje dugogodišnje planinarsko iskustvo, omiljeni Miško rado prenosio mlađima. "Nemojte žuriti, posebno ako je veliki uspon, nogu pred nogu i hodajte tempom koji dozvoljava da udišete kroz nos, a ispuštate zrak na usta" savjetovao je umirujućim tonom, dosta dugo najstariji i najiskusniji brodski planinar,  na kojemu se nikada nije primijetio umor. I kako je nekada obećao - da neće odustati od planina, dok ga noge budu nosile, to se i ostvarilo. Prije šest tjedana na Ljeskovim vodama, družio se zadnji put sa svojim planinarima.

Sada u nebeskim visinama, brodskim i mnogim planinarima ostat će u pamćenju njegov blagi osmijeh, lijepa riječ, iznimna izdržljivost u hodu planinskim bespućima, ali i bezbrojnim aktivnostima u održavanju Planinarskog doma, gradnji Planinarske kuće na Pljuskari i nizu drugih, ostat će uvijek kao čovjek koji je na najbolji način promicao davno začetu ideju o značaju vraćanja prirodi i životu u skladu s njom..