BOGOSLUŽJE nam danas pokazuje uskrsloga Isusa Krista kao dobroga pastira. Ta je slika Isusovim suvremenicima govorila više nego li nama danas, koji se r­jetko susrećemo s pastirima i čiji nam je život posve stran. Ali ta slika ima sna­žnu poruku: želi pokazati kakav odnos vlada između Isusa i nas. Taj odlomak iz evanđelja o Isusu kao dobrom pastiru ne čita se radi starih Židova nego radi da­našnjih „pastira" i „najamnika" u Crkvi i svijetu. Oni su, nažalost, uvijek posto­jali i uvijek će postojati, ali je na nama da ih nekako u sebi prepoznamo i da se prema njima ispravno postavimo.

Samim time što naši odnosi prelaze iz inspiracijskog na institucijski odnos, oni se pretvaraju u najamnički

Bliskost i neposrednost Isusa pastira i njegovih vjernika je potpuna, jer se zas­niva na ljubavi i povjerenju. Samo ljubav i povjerenje vežu ljude - međusobno se upoznaju. Isus svoje ovce zove imenom, svakog pojedinog poimence poznaje i prepoznaje. Nitko nije i ne može biti u stadu, u gomili, u mnoštvu i ostati ano­niman. Njegovi slušaju njegov glas, on se brine i zalaže za svoje ovce. Taj odnos nije najamnički, već posve založen do kraja, do krvi, do žrtve vlastitog života. Isus je dao svoj život za svoje. I uz to, želi da imamo pred očima samo jedan cilj: da imamo pravi život i da ga imamo u izobilju.

Čini se da se ljude ne može dobro poznavati ako ih se ne ljubi i ako im se ne ot­vori iz ljubavi. Naime, ljudi nisu stvari nego osobe, zato ih i nije moguće upoz­nati bez osobnog odnosa, bez ljubavi. Osobe su subjekti, a ne objekti, kako ih se veoma često tretira u sadašnje vrijeme. Na žalost, danas se osobe gube, iako se jako puno govori o osobnim slobodama, tako da su upravo te slobode najviše ugrožene. Možemo li drugome reći: poznaješ me onoliko, koliko te ja poznam?

Poznajemo li se međusobno?

A baš je danas velik problem taj, što se ljudi između sebe ne poznaju. Obitelji se ne poznaju, ako se ne ljube. „Ja sam pastir dobri i poznajem svoje, i mene po­znaju moje". Samo onome komu vjerujemo da nas ljubi, dopuštamo da nas upo­zna. Poznavanje je uvijek proporcionalno ljubavi. Krist nam se približava, jer nas ljubi. On nas poznaje, jer nas ljubi. Zato se nikada, i ni u kojim prilikama čovjeka, prije svih dijete, ne smije plašiti (tj. strašiti) Bogom ili Isusom. On ne straši, on ljubi. Zato mu se možemo iskreno otvoriti. Možda su ljudi zatvoreni pred Bogom, jer su njime zastrašeni! Sav odnos čovjeka i Boga nije uspostavljen na grijehu, već na ljubavi. I zato je pastir simbol dobrote i ljubavi, a najamnik je metafora ne-ljubavi i koristoljublja, vlasti, a ne povezanosti.

I u našem katekizmu se uči kako Bog sve zna, ali na žalost to se sve naglašava više radi zastrašivanja nego li radi ljubavi. Puno više se ističe i pada u dušu spo­znaja da je Bog sudac, nego li da je Bog istinski prijatelj. Isus ne zastrašuje ni­koga, on sve ljubi. Na svijetu je bio zato da ljude otvori prema Bogu i prema bli­žnjemu. Otvara ih ljubeći ih. Tako trajno ostaje prisutan početni pozdrav navje­štaja Isusova dolaska, da parafraziram navještaj neba: „Slava Bogu na visini, svi su ljudi Bogu mili".

Pastirski odnos je prožet ljubavlju, a najamnički egoizmom i interesom

Krist je simbol pastira, vođe, simbol odgovornosti, brige i predanja za drugoga. On je zaljubljenik u čovjeka. On vlada dobrotom i blagošću za razliku od svih vladara svijeta. Najamnik je pak onaj koji sve radi poradi vlastitog interesa. On se ne postavlja osobno niti se poistovjećuje s bližnjim, s onima naime za koje je preuzeo odgovornost. Na žalost, u našem svijetu je najčešći odnos vladanja na­jamničkog tipa. Nije krivica u „vladanju", nego u načinu vladanja. Organizirano, uljuđeno društvo mora imati odgovorne osobe, vladare, ali način odnosa prema drugima može biti veoma različit. Zato, ako se osobe ne promijene u sebi, ne može ih promijeniti niti jedan sistem. Korjenita promjena dolazi od ljudi i iz ljudi.

No, kad se govori o pastiru i najamniku, nemojmo ostati samo negdje „gore", na vladarima, već se spustimo i dolje u svoju bazu. Naši odnosi na svim razinama mogu se izroditi u najamničke, ili će biti doista pastirski. Koliko li je najamnič­kog duha u nama! Svugdje, počevši od društvenih pa sve do crkvenih službi! Potrebno je da budemo pastiri jedni drugima, i to oni koji će voditi brigu jedni o drugima, da poput Isusa osjetimo potrebe naših suradnika, naše djece ili rodite­lja, i svih onih kojima smo, na neki način, postavljeni kao pastiri, pastirice … I to ne samo da osjetimo potrebe, već da i s njima zajedno ponesemo dio njihova te­reta! Isus je osjetio što Otac njegov nebeski želi i od njega hoće, i zato je on s njime nosio brigu za ljude. 'Tu sam zapovijed primio od Oca', kaže Isus na kraju današnjeg evanđelja. A mi danas recimo: tu smo zapovijed primili od Isusa, i budimo svjesni toga! Isus je svojim učenicima na posljednjoj večeri prao noge, a nije ispirao mozak!

Klizimo li u najamnički odnos?

Samim time što naši odnosi prelaze iz inspiracijskog na institucijski odnos, oni se pretvaraju u najamnički. Ne klize li možda iz dana u dan i crkvene službe prema najamničkom odnosu? Mnogo je kršćana koji misle da je tako. Zar je de­mokratizacija društva u nama trebala ugušiti pastirski odnos i pretvoriti ga u najamnički? - No, još nešto važno. Da se samo podsjetimo, kako se današnja nedjelja, radi svog sadržaja, naziva nedjeljom Dobrog pastira, i posvećena je raz­mišljanju, molitvi i drugim aktivnostima za duhovna zvanja, ona svećenička i redovnička.

Pastirski odnos ne svojata druge nego služi drugima. …Pastir se predaje za „svoje stado", a najamnički odnos je posjednički.

Isus svoje služenje u zajednici danas vrši preko različitih službi u Crkvi, kao što su svećenici, preko kojih on sabire svoje zajednice u pojedinim mjestima. Danas se posebno sjećamo problema i kriza koje prate sve to služenje. Tu je prije svega veliki nedostatak ljudi, koji bi svojom pripravnošću sebe i svoj život stavili u službu drugima. Takvi su ljudi jamstvo života i Crkve i naroda! I kod nas, a pogotovo po širokom svijetu, neke kršćanske, katoličke zajednice os­taju bez svojih svećenika. Pokušajmo zato danas Isusovu ljubav doživjeti tako­đer i preko ljudi koji svojim radom i zalaganjem doprinose našem boljem životu. Prepoznajmo u njima Isusovo služenje, pa budimo i sami pastiri jedni drugima. (…)

Pastirski odnos je prožet ljubavlju, a najamnički egoizmom i interesom. Bez ob­zira što živimo u vrijeme osobnog većeg vrednovanja, ipak se osoba ne smije zatvoriti u sebe i izolirati od drugih. Mi smo svojom strukturom vezani uz druge. A istinska je veza samo veza ljubavi i prijateljstva. To Isus naglašava i tome daje primjer. …Bratski i sestrinski odnos nama kršćanima nije „metoda", nego bitni sadržaj!....

Pastirski odnos ne svojata druge nego služi drugima. Pastir se predaje za „svoje stado", a najamnički odnos je posjednički. On vlada i ubija, on sebe hrani dru­gim. Pastir se prema svakome odnosi osobno i svakome pozna ime. Svi smo na žalost danas nekako postali bezimeni. Samo brojevi! I tako umiru ljudi….. Svi smo mi dobili svoj matični broj, ili osobni identifikacijski broj. Jednako kao i aparati, strojevi, automobili koji imaju svoj registarski broj ili broj šasije. Sve to u kraj­njoj linije nije zdravo niti prirodno čovjekovoj naravi, bez obzira koliko to bilo praktično i produktivno. Bilo na kojem mjestu i dužnosti mi bili, kao kršćani, pozvani smo da se prema živomu odnosimo kao pastiri, a ne kao najamnici. Isto tako, bilo mi osobno, ili bilo tko drugi od naših, u napasti smo da se ponašamo najamnički, jer taj odnos se pothranjuje egoizmom i podržava ga. A cijeli je Isu­sov životni „program" bio osloboditi čovjeka egoizma, probuditi u njemu lju­bav, jer ljubav je božanska i vječna. Isusov je život bio život za druge. (…)