Hagioterapija je metoda koja se temelji na znanstveno-utemeljenim zakonitostima duhovne duše. Izrasla je iz Crkve, iz evangelizacije, ali se uputila u svijet, u društvo. Razvila se u treću granu medicine – u antropološku medicinu.
NOVA GRADIŠKA - Centar za hagioterapiju u Novoj Gradiški, koji od 2012. djeluje u sklopu Zajednice Molitva i Riječ, nastao je iz duboke potrebe da se odgovori na duhovne rane suvremenog čovjeka. Vođen vizijom pokojnog prof. dr. Tomislava Ivančića, utemeljitelja hagioterapije, Centar nudi prostor za unutarnje iscjeljenje, osobni rast i susret sa samim sobom — ali i sa živim Bogom.
Temelji djelovanja Zajednice su evangelizacija i hagioterapija – „dva plućna krila“, kako ih članovi nazivaju, kojima se diše punim duhovnim kapacitetom. Cilj nije samo pripadnost zajednici, nego iskustvo koje mijenja život, iscjeljuje srce i vraća čovjeku njegovo izvorno dostojanstvo.
Za PlusPortal viziju rada Centra za hagioterapiju i osnovne postulate hagioterapijskog pristupa predstavile su nam hagioasistentica i voditeljica Centra za hagioterapiju u Novoj Gradiški Zrinka Ferenčina i predsjednica Zajednice Molitva i Riječ Ivana Mihić.
Što je hagioterapija?
Riječ je o metodi koja se temelji na znanstveno-utemeljenim zakonitostima duhovne duše. Izrasla je iz Crkve, iz evangelizacije, ali se uputila u svijet, u društvo. Razvila se u treću granu medicine – u antropološku medicinu. Za razliku od klasične medicine, koja se bavi tijelom, i psihologije, koja tretira psihu, hagioterapija se obraća onom najdubljem u čovjeku – njegovom duhovnom biću.
Želi pomoći svim ljudima, svakom čovjeku. Samo čovjek ima duhovnu dušu, koja je vječna, neuništiva i najvrjednije što on ima.
- Čovjek je jedna cjelina. Ne možemo odvojiti dušu i tijelo. Mi smo biće koje teži dobrom, ljubavi, istini, ljepoti. To su postulati kojima svaki čovjek teži i želi ih imati, ali zbog te ranjenosti i loših iskustava, zbog zla koje postoji u svijetu, to mi nismo u stanju. Najviše nas bole te naše patnje u duši. Kad se srce slomi, kad se doživi razočaranje, nepovjerenje ili neki nepravda, ostavljenost. To su boli koje ne možete riješiti na klasičan način. To su stvari koje se tiču duhovnog u čovjeku i one samo na duhovni način mogu ozdraviti. – istaknula je Ferenčina.
Foto: Centar za hagioterapiju Nova Gradiška
Kroz individualne i grupne susrete, hagioasistenti pomažu čovjeku da se vrati svom Izvoru, da otkrije da je željen, voljen, odabran, da ima smisao, bez obzira na rane koje nosi. Kroz konkretne i životne teme sudionici otkrivaju kako patnja, iako nepoželjna, često postaje prostor iz kojeg se rađa novi život.
- Hagioasistent pomaže da osvijestite istine koje imate u sebi, a koje ste zaboravili zbog određenih trauma, rana, koje su to rascjepkale. Ipak, bez patnje nema života. Kada nam je dobro ništa ne propitujemo, uljuljamo se. Kad se osjećamo ugroženima, lakše ulazimo u smisao života. Mnogi svjedoče kako ih je upravo patnja vratila Bogu, Stvoritelju, Izvoru svoga života. No, koliko god ju želimo izbjeći, patnja nije beznadna. – kazala je Mihić.
Dobrota je vječna, strah prolazan – poruka s tribina Centra za hagioterapiju
Od osnutka Centra do danas održan je niz predavanja na kojima su se obrađivale konkretne teme iz svakodnevnog života poput stresa, povjerenja, duhovne boli.
U mjesecu lipnju započeo je ciklus Evangelizacijsko-hagioterapijskih tribina koje se održavaju u vjeronaučnoj dvorani Župe Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, a obilježila su ga predavanja pod nazivom „Živjeti bez stresa“ i „Izlaz iz straha“.
Uzrok stresa je u čovjekovoj nutrini, a ne u vanjskim okolnostima, ističu ispred Centra, te dodaju kako je razumijevanje slobodne volje ključan čimbenik u uspostavljanju zdravijeg odnosa prema sebi.
- Strah je simptom vjere u zlo. Upravo ta projekcija zla i nesigurnost u temelje vlastitog postojanja rađa nemir. No, ako znamo da smo stvoreni iz ljubavi i da nas netko drži, da smo vječni - život postaje drugačiji.
Čovjek je neuništiv i tu je naša veličina. Imamo slobodnu volju – odabrati vjerovati u ono prolazno koje nam se nudi na svakom koraku ili vjerovati u dobro, da će i to proći. Zlo ima svoj rok trajanja, a dobrota je vječna. – istaknula je Ferenčina.
Mihić je dodala kako je donošenje odluka nešto s čime se svakodnevno susrećemo te da je prijeko potrebno živjeti svjesno.
- Mi stalno odlučujemo: što ćemo misliti, o čemu ćemo govoriti, što ćemo odlučiti, što ćemo činiti. Važno je i misao i riječ i djelo. Moramo se vratiti u svoje središte, Bogu. To zahtijeva maknuti od sebe sve ono izvana što nas ometa. Na putu smo, ovo nije naša domovina. Mi k njoj idemo. – kazala je Mihić.
„Kad opraštam, skidam sa sebe teret zla.“ – nova tema tribine
Na tribinama se potiče otvoreni dijalog – iskustva, pitanja, svjedočanstva. Teme predavanja često su i proizašle iz potreba samih sudionika, pa se i tema opraštanja prirodno izdvojila kao iduća pod znakovitim nazivom – „Ako oprostiš“.
Opraštanje otvara prostor za mir, oslobađa čovjeka od zatvora gorčine i vraća ga izvoru dobra. A to dobro, ističu, nije privatno – ono se širi.
- Jedan osmijeh, jedna lijepa riječ koju kažemo prolazniku, svom djetetu ili roditelju uvećavaju duhovno dobro na cijelome svijetu. Kao slobodna bića imamo veliku odgovornost, za sebe, ali i za svijet. Duh nema prostora i vremena, dotiče nas sve. – poručuju ispred Centra.
Ipak, opraštanje je jedna od najizazovnijih odluka i vuče za sobom pitanja poput Zašto nam je teško oprostiti? ili Kako znati jesmo li zaista oprostili? Na ova i slična pitanja odgovorit će se 6. kolovoza 2025. kroz predavanje, osobna iskustva i otvoreni razgovor s posjetiteljima.
Centar nudi sigurno i podržavajuće okruženje gdje svatko može otkriti ono što je možda duboko u sebi zaboravio. Ne morate biti član Zajednice da biste sudjelovali u radu Centra ili prisustvovali ovim tribinama. Dovoljna je otvorenost i želja da nešto promijenite u sebi. - istaknule su naše sugovornice za kraj razgovora.
