SLAVONSKI BROD – Prolazimo svakodnevno kroz grad, naravno ne kao stručnjaci prostornog planiranja, arhitekti i projektanti, već kao generalisti čija je promatračka pažnja usmjerena na (raz)otkrivanje onih urbanih detalja koji učvršćuju razvojne obrasce funkcionalnog sklada između dizajna i komunalne svrhe, ali kritički primjećujemo i sve ono što egzistira kao sukob komponenti gradskog prostora, pruzrokovan nemarom, odsutvom razboritosti odgovornih i obesmišljavanjem ideje grada kao privlačne podloge za živu mrežu ljudskih odnosa.

Na uglu Ulice sv. Florijana, u najužoj jezgri grada, pedesetak metara od frekventnog šetališta na obali Save, desetljećima stoji sablasna kuća u izrazitom ruševnom stanju gotovo kao scenografska pozadina za snimanje horor filma po nekoj od priča Edgara Allana Poea. Ili, kako reče poznati brodski feljtonist, kuća je samo jedna od brodskih urbanističkih kaverni. Iz nesigurne memorije crpimo podatke da je zgrada prije rata bila gostiona Kašćak, a poslije rata u kući je bila klubana NK Željezničara, a kasnijih godina i punionica akumulatora. Svaki put kad prolazim pored ove totalno devastirane kuće, iz čijeg se izgleda da naslutiti njena blistava prošlost, živost, arhitektonska dosljednost i uvjerljivost kao da iza njenih zidova možda još uvijek žive stanari, vlasnici kuće –uvijek prvo pomislim kako više nikada nikome neću reći gdje si kućo stara!

Ta stara drtina, taj neprepoznatljivi ostatak brodske građanske prošlosti, iza kojeg se kočoperi zgrada Hrvatskih voda, nekako ne izaziva poriv na rušenje i raščišćavanje, ili ne poziva čovjeka na prozivanje gradskih vlasti (ta oni bi već pronašli neku pravnu začkoljicu koja opravdava njihovu impotenciju predvodnika turističkog booma koji se oslanja na ljepotu, cjelovitost i čistoću), nego proizvodi melankolično raspoloženje i nužno priziva simbole raspadanja i prolaznosti odnosno unutarnju raspravu sa samim sobom o rokovima ljudskog trajanja. A kad nekog sažaljevaš, pustiš ga na miru.