SLAVONSKI BROD - Jedno od medijskih „općih mjesta“ za vrijeme turističke sezone jest zgražanje nad visokim cijenama proizvoda i usluga na moru. Obično bi na fotografiji sa Straduna ili Bola na Braču, uz šalicu kave stajao račun s iznosom od „nevjerojatnih“ 50 ili više kuna.

Liberalno orijentirani ekonomisti, poput Gorana Vojkovića, tada bi se jednako tako zgražali nad domaćim ljudima koji, ispada, ne razumiju osnovne postulate slobodnog tržišta te još uvijek vjeruju u „socijalistički san“ po kojemu „općenarodno dobro“ treba biti dostupno svakom hrvatskom građaninu s prosječnim primanjima, a ne samo bogatim strancima. Još bi im Vojković „natrljao na nos“ kako oni, naivci, ne razumiju da od te „bezobrazno skupe“ kave imaju koristi. Dio od tih 50-ak ili više kuna odlazi, naime, u državni proračun.

Hrvati su nešto posebno osjetljivi na tu kavu. Mnogo njih svojim „osnovnim ljudskim pravom“ smatraju ispijanje „kratke s mlijekom“ podno zidina u „svom“ biseru Jadrana, a kako tek ne bi u lokalnom kafiću, u kojem borave gotovo svaki dan.

Kako slušamo iz medija i sami svjedočimo, prelazak na euro mnogi su trgovci i ugostitelji iskoristili za zaokruživanje cijena na štetu potrošača, kojima je sada kava skuplja za nekoliko kuna. Zgražanje je sada jače i ozbiljnije nego spomenuto ljetno zbog „nedosanjane“ kave na Stradunu.

Ljutnja ljubitelja kave, npr. Brođana, koji je vole ispijati na Korzu i drugim mjestima u gradu, pritom je opravdana u onoj mjeri u kojoj su „gazde“ kafića svoj potez ekonomski, da tako kažemo, neuvjerljivo, slabo argumentirali. Ali s druge strane, čemu gubiti vrijeme i „živce“ na odluku, na koju vlasnik, ma kako se „drskom“ činila, ionako ima pravo, kad se jednostavno možete odšetati do drugog objekta, koji je zadržao staru, prihvatljivu cijenu? Ako nečega ne nedostaje u Slavonskom Brodu, to su kafići, i za takav „bojkot“ bilo bi vam dovoljno svega nekoliko minuta.

- Kava s mlijekom košta 1,19 eura (8,96 kuna, op. a.). Nismo dakle podizali cijenu, ona je bila devet kuna, jedino što ćemo nakon 15. siječnja cijenu definitivno zaokružiti na 1,20 eura, čisto iz praktičnih razloga. Imali smo komične situacije da nam mušterije traže jedan cent kusura ili, ako plaćaju u kunama, one četiri lipe. To nema nikakvog smisla - posvjedočio je iz prakse Vedran Milić, vlasnik „Prohibition bara“ u Slavonskom Brodu.

Bez obzira bila poskupljenja u slavonskobrodskim kafićima i restoranima „smiješna“ ili „ozbiljna“, postavlja se pitanje kome bi ona bila toliki problem. Drugim riječima, tko to spomenute objekte posjećuje tako često da bi mu i značajno poskupljenje kave ili ručka predstavljalo veliki udar na novčanik? Ako netko pak ne kuha, nego redovito ruča po restoranima, tada, po nekoj logici, pripada dobrostojećem sloju, kojemu poskupljenja ionako nisu neka posebna briga.

- Smješteni smo u urbanoj sredini, uz Savu, pa nam dolaze „raznoliki“ gosti, na što mi i „pucamo“. Bude tu turista, poslovnih ljudi iz obližnjih tvrtki, dolaze nam i mladi i stariji... - kazao je spomenuti vlasnik.

„Bijes“ hrvatskih građana zbog poskupljenja proizvoda i usluga koje koriste učestalo, npr. hrane ili goriva, opravdan je, kao i, primjerice, zbog saznanja da određeni proizvod u istoj trgovini plaćaju znatno više od Slovenaca ili Nijemaca. Kad je, međutim, riječ o uslugama kao što su kafići i restorani ili već nekoj usluzi koja se konzumira rijetko, možda ipak treba „stati na loptu“ i sagledati stvar iz više uglova.