SLAVONSKI BROD - S ciljem suzbijanja rada „na crno”, čiji je najčešći oblik obavljanje jednokratnih povremenih poslova kraćeg trajanja,  Zakonom o radu uveden je pojam dopunskog rada koji je Hrvatima i dalje slabo poznat i nedovoljno jasan.

Laičkim rječnikom rečeno, dopunski rad dozvoljava vam da legalno radite više poslova odnosno da imate više poslodavca u Hrvatskoj.

Njime se dopušta radniku sklopiti ugovor o dopunskom radu s drugim poslodavcem u najdužem trajanju do osam sati tjedno, odnosno do 180 sati godišnje. Naravno, treba obratiti pozornost ukupnog godišnjeg broja sati jer prema tom ograničenju radnik ne može svaki tjedan u godini imati tih dodatnih osam sati, nego se radi o 15 sati dopunskog rada mjesečno ako će takvo zaposlenje trajati cijelu godinu.

Sve dok se to tjedno odnosno godišnje ograničenje poštuje, Zakon ne brani da takav rad bude sklopljen i na neodređeno radno vrijeme.

To je dozvoljeno kako radniku s punim radnim vremenom, koje može biti i kraće od 40 sati, tako i radniku s nepunim radnim vremenom kod dva ili više poslodavca, ali čije ukupno radno vrijeme, bez tog dopunskog rada, iznosi 40 sati tjedno.

Upravo onaj poslodavac kod kojega ste prijavljeni na neodređeno i puno radno vrijeme, mora vam dati pisanu dozvolu za obavljanje tog drugog odnosno trećeg posla.

Problem zašto se Hrvati rijetko odlučuju na ovakav potez leži u previsokom oporezivanju primanja na tim drugim poslovima.

Zatraživši od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje podatke o Brođanima koji imaju više od dva posla, javljeno nam je kako se takva statistika vodi samo na razini države, a ne i pojedinačnih gradova. Očigledno, nema prevelike potrebe za praćenjem stanja po gradovima jer drugi posao u Hrvatskoj rijetko tko obavlja legalno.

Naime, kako doznaje SBplus, u siječnju 2018. godine Zavodu su bila poznata 1322 slučaja dopunskog rada na području cijele države dok je 2015. taj broj bio puno manji. Prije tri godine samo 624 osobe na području cijele Hrvatske bile su vezane ugovorom o dopunskom radu. To ipak ukazuje na neke promjene kod poslodavaca i radnika jer ih je sve više prijavljenih.

- Radila sam jedno vrijeme dva posla, ali s plaćom koja mi je na osnovnom poslu gdje sam prijavljena na puno radno vrijeme i na neodređeno prelazila 4300 kuna, od zarade na dopunskom radu država mi je oduzimala više od pola zarade pa je ispadalo da sam za intelektualne usluge koje sam pružala klijentima, a koje se inače naplaćuju minimalno 70 kuna po satu, dobivala nešto malo više od 30 kuna. Razumljivo je da u takvoj situaciji ljudi radije, kaznama usprkos, odabiru raditi bez prijave. Razlika u zaradi je ogromna. - za SBplus kazala je Tamara Barić.

Zašto radnicima nije dopušteno da sami odlučuju koliko slobodnog vremena žele utrošiti u drugi posao, zašto im je za taj drugi posao potrebna potvrda prvog poslodavca kojemu se daje pravo odlučivati o potrebama i situaciji radnika kao i zašto se Hrvate kažnjava za radišnost, pitanje je koje trebamo uputiti zakonodavcu odnosno državi.

Tim više bi se nešto trebalo promijeniti jer je jasno kako ljudi taj drugi posao rade jer im je jedna plaća nedostatna za preživljavanje. Oni koji to rade jer imaju znanje, vještine i sposobnosti koje u potpunosti žele realizirati i iskoristiti, također u tom dogovoru ne bi trebali proći ništa lošije.