SLAVONSKI BROD - Ovce su skromne, otporne, prilagodljive, izdržljive i vrlo korisne životinje, zbog čega se uzgajaju u gotovo svim dijelovima zemaljske kugle, osim na Antarktiku. Vrijedan su izvor bjelančevina životinjskog podrijetla, mesa, mlijeka, sira. A korisne su i zbog vune i kože.

Znali su to još jako davno i u obitelji Salamunović u selu Glogovici, kada su držali čak 300 ovaca na svom pašnjaku. Danas ih je svega pedesetak.

Mirno pasu još uvijek svježu jesensku travu na pet jutara ograđenog pašnjaka dok ih vlasnik, Đuro Salamunović, tek povremeno pozove da se premjeste na neku novu poziciju. Kada ih čovjek gleda, tako u miru i meditativnom prostoru, čini se kao da iskreno uživaju - ovce u sočnoj paši, a Đuro u čistom zraku i tišini.

To je točno, potvrđuje ovaj umirovljeni hrvatski branitelj koji je svoje, nekada veliko stado, morao rasprodati zbog neslaganja s novim nametnutim propisima.

'Ovdje inače nikad nismo pravili druge proizvode od mlijeka, a vuna se nekad prodavala ljudima iz Đakova koji prave jankele. No, sada se i to promijenilo. Sada je zapalim u bašči.'

- Uzgoj ovaca je tradicija u našoj kući. Obitelj se 150 godina bavila istim poslom, najprije djed pa otac. Ja se time bavim 15 godina. U početku sam, kao i ostali, registrirao OPG, no silno sam bio razočaran i ugasio sam ga. Naime, prilikom intervencije veterinara (što je po zakonu) koji guraju neke klikere u dušnik ovaca, kod mojih su nekoliko skotnih ovaca probili dušnik i uginule su, a nisam dobio nikakvu odštetu. Još sam morao platiti i kaznu jer nisam dozvolio da ponovo dođu u dvorište. - silno razočaran rekao je Đuro.

Dogodilo se to prije četiri godine, kada se, kaže, preko noći riješio 187 komada ovaca i 78 janjića u bescjenje, kako bi zatvorio OPG.

- Sve sam morao uništiti da ne hodam po sudovima. To bi me ubilo. - dodao je.

Zaključio je kako se sve skupa ne isplati. Pa sada, kada drži ovce za vlastite potrebe, nema više cijepljenja, a stado koje mu čisti pašnjak i jede svježu i dobru hranu, zdravo je i nema nikakvih problema.

- Platim godišnje šišanje 20 kuna po komadu, orezivanje papaka, također tretiram ovce protiv crijevnih nametnika svako proljeće i ja držim eko ovce. Pasu travu a zimi imaju suhu prehranu. - kazuje Đuro.

Što je, naime, udio paše u obroku veći, to su troškovi hranidbe niži. Tako se i hrvatsko ovčarstvo temelji na iskorištavanju prirodnih pašnjaka na kojima ovce borave tijekom vegetacije koja je kraća u kontinentalnom dijelu zemlje, a znatno dulja na područjima uz jadransku obalu i na otocima, gdje ovce gotovo cijele godine borave na otvorenom.

U Glogovici, gdje su nekada ljudi ovce držali 'na veliko', danas se može vidjeti tek Đurino stado. Ostali, kaže, drže po nekoliko komada, tek za sebe. Valjda ne nalaze računicu.

- Ovce se više ne janje kao prije, sve se promijenilo. A treba pripremiti i zimsku hranu. To je krvav posao. Ja sam pokosim djetelinu, travu, pripremim sijeno, sve balirano… stotinu rola bala sam pripremio. Sve dovezem kući i to čeka zimu. - objašnjava Đuro težinu posla.

Ipak, odlučio je tako raditi i ubuduće. Ženske janjiće ostavlja i prodaje privatno uglavnom poznatim kupcima koji žele kvalitetno meso.

- Meso je zdravo i nitko nema primjedbi. - navodi vlasnik, svjestan kako njegove ovce uživaju u slobodnoj ispaši, čistoj vodi iz vlastitog izvora, primjerenom smještaju u štalama.

Đurine ovce će, još neko vrijeme, do prave zime, uživati u ispaši a potom preseliti u štalu. Tu ih redovito treba čistiti i hraniti, „sterati" im slamu. A onda na proljeće kreću poslovi iz početka. Šišanje i uređivanje, briga o janjcima koji sisaju mlijeko dokle god ga ovca ima. Salamunovići naime, nikada nisu koristili ovčje mlijeko za prerađevine jer je, kaže Đuro, najvažnije da janje sisa dok ga ovca ne odbije.

'Ovce se više ne janje kao prije, sve se promijenilo. A treba pripremiti i zimsku hranu. To je krvav posao.'

- Ona životinja koja je sposobna za reprodukciju mora biti zdrava. Njezin reproduktivni ciklus je desetak godina. Ona odgaja janje a kad više za to nije sposobna, postara se, posustane i ugine. - objašnjava vlasnik stada koji se oduvijek druži s ovcama, a one mu i danas, uz braniteljsku mirovinu, pomažu podebljanju kućnog budžeta.

- Ne isplati mi se prodavati janje manje od 20 kilograma jer ovca ima dobru ispašu i ima slobodu. Ovdje inače nikad nismo pravili druge proizvode od mlijeka, a vuna se nekad prodavala ljudima iz Đakova koji prave jankele. No, sada se i to promijenilo. Nekada sam poklanjao vunu onima koji hoće prerađivati ali onda se dogodi da obećaju kako će doći pa ne dođu, a vuna stoji do proljeća. Sad je zapalim u bašči. - veli iskreno Đuro.

I doista, danas kada su svima puna usta ekologije i ekoloških materijala, ovčar ne može prodati vunu ni po najnižoj cijeni. Nema je, čak, komu ni pokloniti jer je nekada preferirani i gotovo glavni proizvod ovaca, sada sve više zamijenjen sintetičkim vlaknima u proizvodnji odjevnih i ostalih tekstilnih proizvoda.

Ipak, uz sve teškoće koje Đuro Salamunović navodi, ovce na koje je cijeli život navikao donose mu korist - koliko preko slasnih janjića, toliko i zbog vremena koje provodi uz te životinje na čistom zraku, u miru i tišini. Meditativni prostor čistog okoliša s razlogom privlači i zaljubljenike u prirodu, gljivare, planinare, šetače,…