NEKIDAN, čekajući u redu za blagajnu u jednoj trgovini, baka ispred mene koja teško hoda, povijena, a po izgledu bi se reklo i kako je dosta toga propatila u životu, držeći u ruci svjetiljku pita blagajnicu koliko ona košta. Dok je blagajnica provjeravala cijenu svjetiljke, baka nastavi pričati kako sama živi i ne može ostaviti upaljenu sijalicu cijelu noć jer ne može to platiti pa joj treba svjetiljka kada ustane noću. Dok je ona to ispričala, blagajnica reče da svjetiljka košta osam kuna. Simpatična starica odgovori kako ima samo pet kuna. Kroz glavu mi prođe slika raskošnog života političara i lopova i ove starice. Tada se sažalih, zamislih i zapitah: „Pa Bože, gdje živimo?"

Prije tri desetljeća, prosječna mirovina bila je 78 posto prosječne plaće, početkom devedestih prošlog stoljeća 51 posto, a danas je 'pala' na 38 posto. Tome treba dodati da naše umirovljenike država tretira gore nego sve druge u državama bivše Jugoslavije. BiH isplaćuje svojim umirovljenicima 43,5 posto prosječne plaće, Kosovo 47 posto, Srbija 50 posto, Crna Gora 56 posto, Slovenija 60 posto i Sjeverna Makedonija 62 posto.

Drugoga dana, uzimajući potrebne namirnice, čujem jednu stariju gospođu kako se obraća, pretpostavljam svome suprugu, riječima: „Ovo nam je zadnjih pedeset kuna do mirovine, ne možemo to uzeti. Kroz glavu mi prođe slika raskoši i blagostanja političara i lopova te, potom, ovog bračnog para. Tada se sažalih, zamislih i zapitah: „Pa Bože, gdje mi živimo?"

Prolazeći ovih dana Korzom u prijepodnevnim satima, možemo primijetiti velike gužve ispred Gradske blagajne. U redovima čekaju kako bi na vrijeme platili troškove života. Mahom umirovljenici. I tako je obično svakog mjeseca nakon što umirovljenici dobiju mirovine.

Čekajući u redu da predam plastične boce, vidim ispred sebe uglavnom stare ljude, neki sa štakama, neki pogrbljeni. Trošne vestice i jakne i obuća iz Punskih ratova. Izgleda da su se za ponižavajući „obrt" sakupljanja boca specijalizirali starci. Srećemo ih svaki dan kako dugim štapovima premeću smeće u kantama i traže što mogu uzeti za pedeset lipa.

Pišući o starosti, glasoviti pisac Mark Twain, jedan od najvećih humorista u svjetskoj književnosti, napisao je: „Bore na licu jedino pokazuju gdje je nekada osmijeh bio." Dobri Twain kao da je barem malo udahnuo ovog našeg hrvatskog zraka i osjetio kako jadno žive stari ljudi, umirovljenici koji su cijeli život pošteno i s mukom radili, da bi danas dobivali crkavicu od koje ne žive, nego životare.

I dok umirovljenici iz razvijenih i uređenih zemalja Europske unije, u kojoj smo i sami, putuju diljem svijeta, jer im je ponekad i jeftinije drugdje nego kod kuće, naši možda mogu dohvatiti kakvu-takvu sliku tek na malim ekranima, uz uvjet da plate pristojbu nacionalnoj televiziji. Možda nekome zvuči kao crni humor, ali, nažalost, to je samo istina.

Oni su danas umirovljenici, sutra ćemo biti mi. Imamo li strah od toga?

A što tek možemo očekivati sutra, kada današnji radnici dočekaju mirovinu - kakva će tek tada biti? Hoće li biti uopće boca koje ćemo i mi sakupljati? A oni iz vrha možda se tada odluče prodati jedan naš otok kako bi namirili za mirovine. Jer vidimo kako iz godine u godinu pada standard hrvatskih umirovljenika. To je konstanta i ne zaustavlja se. Prije tri desetljeća, prosječna mirovina bila je 78 posto prosječne plaće, početkom devedestih prošlog stoljeća 51 posto, a danas je 'pala' na 38 posto. Tome treba dodati da naše umirovljenike država tretira gore nego sve druge u državama bivše Jugoslavije. BiH isplaćuje svojim umirovljenicima 43,5 posto prosječne plaće, Kosovo 47 posto, Srbija 50 posto, Crna Gora 56 posto, Slovenija 60 posto i Sjeverna Makedonija 62 posto.

Tek u predizborno vrijeme, oni gore, s vrha, sjete se umirovljenika. Ali umirovljenici nikako da shvate da su samo reklama. A tipični glasači onih koju su donijeli ovakve zakone, upravo su umirovljenici. Statistika kaže da čak trećina podrške za naše dvije najveće stranke dolazi od građana iz dobne skupine starosti sedamdeset i više godina.

I doista, sramotno je živjeti u svijetu gledajući staricu koja kupuje svjetiljku, sramotno je živjeti gledajući bračni par koji troši zadnjih pedeset kuna. Država je onoliko dobra koliko je dobro njezinom najsiromašnijem građaninu. S jedne strane imamo milijarde pronevjerenog novca, a s druge strane umirovljenike koji jedva preživljavaju.