O smeću najradije ne pričamo. Ubaciš vreću u kantu, zatvoriš poklopac i problem je, barem za nas, riješen. Što se dalje događa s tom vrećom, iskreno, malo koga zanima. Važno je da nije više u našem stanu, dvorištu ili haustoru.

O smeću možda počnemo razmišljati tek onda kada nam vreća više ne stane u kantu. Onda gledamo gdje je ona druga kanta, može li nešto stati pored nje i hoće li netko to pokupiti prije nego što se počne širiti neugodan miris. I tako nekako završava naš odnos prema smeću. A smeća je sve više.

U Slavonskom Brodu se ovih dana govorilo o otpadu i mogućnosti pretvaranja otpada u energiju. Održana je i međunarodna konferencija na tu temu. Sve to zvuči dosta ozbiljno i moderno, ali možda bi nas zapravo više zanimalo jedno puno jednostavnije pitanje - što ćemo mi kao građani napraviti sa svojim smećem?

Možemo mi graditi centre, postrojenja i održavati konferencije, ali, na kraju dana, opet ostaje ona ista plastična boca koju bacimo u kantu. I tu dolazimo do pomalo neugodnog dijela priče.

Volimo govoriti kako institucije trebaju riješiti problem otpada. Grad treba ovo, država treba ono, komunalno poduzeće mora bolje. I naravno da svi oni imaju svoj dio odgovornosti. Ali teško je očekivati da će bilo kakvo postrojenje riješiti problem ako mi i dalje sve trpamo u istu vreću.

Nije baš lako promijeniti navike. To svi znamo. Lakše je baciti sve zajedno, nego razmišljati je li nešto plastika, papir, biootpad ili nešto četvrto. Pogotovo kad čovjek vidi da se ponekad i odvojeni otpad na kraju odvozi zajedno. Onda se normalno pita - ima li sve to uopće smisla?

Zato priča o otpadu nije samo priča o kantama, odvozu ili cijeni. Možda je to više priča o tome kakav grad želimo ostaviti iza sebe.

Slavonski Brod nije ni prvi ni zadnji grad koji pokušava riješiti problem otpada. Ali imamo priliku napraviti nešto bolje od pukog odvoženja smeća što dalje od očiju. Možemo se pitati koliko otpada uopće proizvodimo, koliko toga stvarno recikliramo i što možemo napraviti da ga bude manje.

A možda bi trebalo početi i od one najdosadnije stvari – od vlastite kuhinje. Kupiti manje stvari koje nam ne trebaju. Ne uzimati tri plastične vrećice ako nam trebaju dvije. Ne bacati hranu kao da je besplatna. Odvojiti ono što se može odvojiti. Netko će reći da se s tako malim stvarima ne rješavaju veliki problemi. I neće. Ali bez tih malih stvari, nema ni velikih promjena.

Često kažemo kako smeće nije naš problem. Plaćamo odvoz, kupujemo vrećice i smatramo kako smo time riješili naš problem smeća. A nismo.

Smeće koje danas bacimo mora sutra negdje završiti. I ako danas ne razmišljamo o tome, razmišljat će netko drugi umjesto nas. Možda oni koji dolaze nakon nas. Što ćemo sa smećem – to je dosta šire pitanje i još širi odgovor od onoga – bacit ćemo ga u kantu.

Želimo li grad koji samo proizvodi, odvozi i skriva svoj otpad ili grad koji je naučio s njim živjeti pametnije? Odgovor na ovakva i slična pitanja neće dati jedna konferencija, jedno postrojenje ni jedna odluka gradske uprave.

Dat ćemo ga svi mi, svaki put kad otvorimo kantu za smeće i odlučimo gdje ćemo baciti ono što nam više ne treba. Jer grad ne smrdi samo kad smeće smrdi.