JOŠ jedna vijest iz Slavonskog Broda. Još jedan fizički obračun. Ovoga puta u središtu priče - maloljetnik. Policija i pravosuđe utvrdit će točno što se dogodilo i tko snosi kakvu odgovornost. To je njihov posao. Naš je posao zapitati se zašto nas ovakve i slične vijesti više gotovo ni ne iznenađuju.

Došli smo do toga da se ozbiljno nasilje doživljava kao još jedna dnevna informacija. Pročitamo naslov, prokomentiramo nekoliko rečenica na društvenim mrežama i nastavimo dalje. A zapravo bismo se trebali zabrinuti.

Što se događa s generacijama koje odrastaju uz uvjerenje da se poštivanje može izboriti samo šakom? Tko je odgovoran kada maloljetnik posegne za nasiljem? Samo roditelji? Samo škola? Samo društvo? Istina je da nitko ne može oprati ruke od odgovornosti. Ruke svih nas su krvave i svatko nosi svoj dio odgovornosti.

Poseban je problem što smo postali društvo koje često traži opravdanje za nasilje. Ako je „naš“ tražimo razloge zašto je nešto učinio. A ako nije, odmah tražimo najstrožu kaznu. Takvi dvostruki kriteriji ne vode nikuda. Nasilje nije prihvatljivo bez obzira na godine, prezime ili društveni status.

Mlade danas okružuju sadržaji u kojima se agresivnost predstavlja kao snaga, a smirenost kao slabost. Društvene mreže dodatno hrane potrebu za dokazivanjem, a svaki sukob lako postaje predstava za publiku. U takvom okruženju vrlo lako se gubi osjećaj gdje prestaje dokazivanje, a počinje tragedija.

Ovaj slučaj ne smije završiti kao samo još jedan policijski zapisnik. Trebao bi biti upozorenje da se nasilje ne rješava samo kaznama nakon što se dogodi, nego i ozbiljnim radom s mladima prije nego što do njega uopće dođe. Svi trebamo ozbiljnije raditi. I roditelji, i škole, i društvo. Možda će nam tada ruke biti manje krvave.

Slavonski Brod sigurno nije grad nasilja. Ali niti jedan grad nije imun kada se o problemima šuti ili ih se umanjuje. Zato nije pitanje što se dogodilo samo tog dana. Pitanje je – što ćemo učiniti da se sutra ne dogodi ponovno.

Jer svaki puta kada maloljetnik završi u crnoj kronici, nije izgubila samo jedna osoba. Izgubili su roditelji. Izgubila je škola. Izgubilo je društvo i zajednica koji su predugo vjerovali da će se ovakvi problemi riješiti sami od sebe. A oni se nikad ne rješavaju sami.

Nasilje ne smije biti vijest koja traje samo jedan dan, nego rana koja ostaje dugo nakon što se ugase kamere i naslovi. Iza svake statistike stoji nečije dijete, nečija obitelj, nečiji život koji više nikada neće biti isti. Ako nas ni ovakvi događaji ne natjeraju na promjene, onda ćemo imati još krvavije ruke.