LJUDI se rađaju, žive i umiru. Neljudi ne žive, ne umiru kao mi. Oni crknu, krepaju, ili što već. Ako smo već različiti, a jesmo, onda smo drugačije i živjeli, drugačije umremo ili krepamo, a sigurno i u nekom drugom životu drugačije ćemo živjeti. Jer ja pripadam ljudima. Takav sam se rodio, takav živim, takav ću umrijeti. A neki su rođeni da bi krepali.

Eto. Krep'o je kurvin sin. Njegovo ime pisat ću malim početnim slovom samo iz poštovanja prema ljudima čija se imena pišu velikim početnim slovom... i neće, kao druga imena, ostati podebljano u mom tekstu. Najveći zločinac nakon Drugog svjetskog rata – ratko mladić. 

Ovo ime ne zaslužuje ni fusnotu napisanu s poštovanjem. Ime koje je simbol genocida i koje je ostavilo masovne grobnice, spaljene kuće, razorene gradove i obitelji kojima ni desetljeća nisu vratila ono što im je oduzeto. 

Krep'o je čovjek koji je mislio da će tenkovi, topovi i uniforme izbrisati istinu zajedno sa svojim dželatima. Istina je ostala. Ostala je u Srebrenici, gdje su tisuće ljudi ubijene samo zato jer su bili Bošnjaci. Istina je i u Potočarima, gdje preko osam tisuća bijelih nišana svjedoči „heroja“ koji je krep'o u pelenama.

Ostala je istina i u Sarajevu, gradu koji je godinama bio pod opsadom i vatrom. Ostala je u imenima mrtvih, u praznim stolicama za obiteljskim stolovima, u majkama koje još uvijek traže kosti svojih sinova. A ostao je i on - ne kao heroj ili junak, nego kao ono što jest: osuđeni ratni zločinac i kukavica bježeći i skrivajući se po šumama. Velikog li heroja i junaka.

I svi oni koji će pokušati opravdati njegova zlodjela isti su kao on. Nikakav čin na ramenu ne može oprati krvave ruke iz Srebrenice. 

Kao da zastava može učiniti zločin manje zločinom. Kao da će dovoljno ponavljanja laži jednoga dana promijeniti kosti pronađene u masovnim grobnicama. Neće. Jer postoje trenuci kada čovjek mora prestati glumiti neutralnost. Ne postoji „druga strana” masovne grobnice. Ne postoji „ali” za ubijeno dijete. Ne postoji vojna nužnost koja čovjeku daje pravo da odluči kako će čitave obitelji nestati. 

I zato danas ne treba birati lijepe riječi. Za ovakve pojave nikada ne bi trebale postojati lijepe riječi. 

Krep'o je kurvin sin. Ne zato što je bio Srbin. Ne zato što je bio general. Ne zato što je pripadao ovoj ili onoj vojsci. Nego zato što je počinio i zapovijedao zločinima zbog kojih je osuđen. Zato što je odgovoran za smrt tisuća ljudi i u Bosni i Hrvatskoj. 

To je razlika koju vrijedi ponavljati svaki put kad se pojavi netko dovoljno bezobrazan da od ratnog zločinca napravi mit. Mitovi umiru kada ih udari stvarnost. A stvarnost su imena mrtvih. Stvarnost su grobnice. Stvarnost su presude. Stvarnost su obitelji koje i dalje žive s posljedicama njegovih odluka. Kučkin sin je možda krep'o u zatvoru, ali ono što je napravio neće umrijeti s njim. 

Njegovi zločini neće nestati zato što je njegovo srce prestalo kucati. Povijest nema gumicu za brisanje. I možda je upravo to najgora kazna za svakoga tko je vjerovao da će silom ispisati vlastitu verziju povijesti. Želiš ostati zapamćen. Ali ne onako kako si želio. Ne kao heroj, niti kao spasitelj. Nisi ni kao veliki vojskovođa. Jednostavno samo kao ratni zločinac, kukavica. Kao nečovjek iza čijeg imena stoje mrtvi. Kao nečovjek čije su naredbe i postupci ostavili krvav trag koji ni vrijeme ne mogu oprati. Za ovakvim neljudima čak i najuža obitelj ne bi trebala tugovati. Vjerujemo da će i životinje koje ga budu jele u njegovu lijesu to povratiti. Jer neljudi nisu nikome od koristi.

Krep'o je kurvin sin.

I neka povijest to zapamti bez rukavica.