KAD prođemo ulicama Slavonskog Broda, a posebno oni stariji, shvatit ćemo da je sve manje natpisa kakve smo nekad, ne tako davno viđali na svakom koraku. Postolar, bravar, urar, krojač, fotograf… Ostali su oni kojima je taj zanat ljubav, a takvih je sve manje u Slavonskom Brodu. Danas su na njihovim mjestima najčešće kladionice, kafići, pekarnice ili prazni lokali s natpisom – iznajmljuje se.

Nije ovo nikakva nostalgija za nekim prošlim vremenima. Riječ je o ljudima koji su znali popraviti stvari umjesto da ih bacimo. Kada bi puknuo remen na torbi ili se odlijepio đon na cipeli, nije se odmah razmišljalo o kupnji novoga. Otišli bi postolaru koji je za sitan novac produžio život predmetu koji nam je toliko drag.

Danas, u nekom novom vremenu, naviknuli su nas i na novi način života. Uglavnom je sve što danas imamo za jednokratnu upotrebu - od ljudi do predmeta. Naučili su nas živjeti tako da nam je lakše kupiti nešto novo nego pronaći nekoga tko će staro popraviti. S obrtnicima ne nestaju samo njihove radionice. Nestaje i znanje koje se prenosilo godinama, često s oca na sina ili s majstora na šegrta.

Većina će nas reći kako je to samo slijed onoga što donosi novo doba i razvoj vremena. Možda i jest tako. Ali postavlja se pitanje – želimo li živjeti u gradu u kojem više nitko ili skoro nitko ne popravlja, nego se sve baca i mijenja?

Nekad je svaki dio grada imao barem jednog majstora kojeg su svi poznavali. Nije bio bogat, nije bio ni toliko poznat, ali je bio potreban. Danas takvih ljudi ima sve manje, ali kad odu u mirovinu, često ih nema tko zamijeniti.

Možda nije problem u tome što mladi ne žele raditi takve vrste poslova. Možda mladima nitko nije pokazao kako se od poštenog zanata može živjeti dostojanstveno. Godinama se govorilo da svi moraju završiti fakultete, dok su obrtnička zanimanja ostala po strani. Danas nam nedostaju upravo oni ljudi bez kojih svakodnevni život postaje kompliciraniji. 

Sigurno ne možemo vratiti vrijeme, ali možemo više cijeniti one koji još uvijek rade svojim rukama. Možda ćemo tek kada zatvore posljednju radnju shvatiti da nismo izgubili jedan obrt, već dio identiteta Slavonskog Broda.

Jedan grad ne čine samo zgrade, ceste, parkovi i trgovi. Čine ga i ljudi koji u tom gradu ostavljaju trag. A obrtnici su desetljećima bili upravo to – tihi ljudi koji nisu tražili pozornost, ali su svakoga dana rješavali tuđe probleme. Velika bi šteta bilo da ih se sjetimo tek onda kad nestanu.