SLAVONSKI BROD - Neki će u šali poznaniku „bauštelcu“ dobaciti da, kad već naporno radi, barem ljeti ima dobar ten. Ipak, slavonskobrodske „skele“ i gradilišta već su neko vrijeme pune radnika koji ga nisu „zaradili“ zbog sati i sati provedenih na suncu. Lako je prepoznati da se radi o ljudima iz azijskih zemalja, Indije, Nepala, Filipina itd.

Svjedočimo dakle jednom gospodarskom i društvenom procesu koji je oduvijek prisutan, logičan i očekivan. Ni za naše podneblje zapravo i nije neka novost jer je dolazak radnika iz manje razvijenih krajeva (Kosovo, Makedonija), u bivšoj Jugoslaviji bila masovna pojava. Čak i pogled nekoliko stoljeća unatrag pokazuje da je Slavonski Brod izvorno u velikoj mjeri migrantski grad.

Ipak, žitelji grada iz kojega se unazad desetljeća „bježalo“, ostali su pomalo zbunjeni pred činjenicom da im sad opet, „na stražnja vrata“, netko želi doći, a još više jer to ovaj put nisu „jugovići“, s kojima dijele „dubinsku“ sličnost, nego - „potpuni“ stranci, ljudi po svemu drugačiji, iz „egzotičnih“ zemalja.

Takve situacije uvijek su svojevrsno prijelazno razdoblje međusobnog „opipavanja“ i prilagodbe. Nabolje to potvrđuju različita iskustva poslodavaca iz Slavonskog Broda.

- Nemam trenutno stranih radnika, ali sam se malo raspitivao za njih. Najviše me je zanimalo što znaju raditi i, naravno, cijena. Iskreno, još skeptičan sam u vezi s njihovim radnim vještinama i prelaženjem jezične barijere. Svi bismo, ispada, trebali „prijeći“ na engleski, a to kod mojih uposlenika nije izvedivo, pa bi bilo komplicirano na gradilištu, gdje sve mora funkcionirati po dogovoru. A da ga ja „naučim“ poslu, pa on za nekoliko mjeseci ode u Njemačku, opet sam na gubitku. Ondje mu čak, kad se podmire troškovi, ostane manje nego da radi kod mene, npr. na terenu u Rijeci, ali ne možeš tu ništa … - objasnio je Tomislav Mijatović, vlasnik građevinske tvrtke, naglasivši da ni prema radnicima iz „dalekih“ zemalja nema nikakve rasne ili slične predrasude, već da je skepsa posljedica iskustava iz prakse njegovih kolega.

Jedan od njih je građevinac Jure Prskalo, jedan od, kako kaže, prvih, ako ne i prvi koji je u Slavonski Brod doveo azijske radnike. Trenutno ih u svojoj tvrtci upošljava 40-oricu.

- Veliki je problem što dio tih ljudi u Hrvatsku ne dolaze da rade, nego da se dokopaju zapada. Kad dovedete desetoricu, dvojica ili trojica će vam ubrzo jednostavno otići. Ništa nije bolje s radnicima s Kosova, na primjer - kazao je, priznavši da su potonji, kao i radnici iz drugih zemalja iz regije, u usporedbi s azijskima, bili jako dobri, ali su naprosto - „nestali“, zbog čega je naposljetku radnu snagu i morao tražiti među Tadžikistancima, Egipćanima, Nepalcima, Bangladešanima i dr.

- Stavljali smo oglase, baš nitko se iz regije nije javio, Hrvatsku da ne spominjem. S radnicima iz Srbije, BiH, Kosova lako se sporazumjeti u svakom pogledu, oni slično rade kao i mi, ali s azijskim radnicima je dosta teško. Ni radne navike ni znanja nisu im na našoj razini, ali dobro, kad to svladaju, postanu solidni. Moraš ih međutim uputiti u još neke stvari, oni npr. često ne znaju što je socijalno, zdravstveno, na gradilištu ne slušaju nikoga osim mene i sl. - kazao je Prskalo, spomenuvši da problem otežane komunikacije postoji, ali da je sporedan.

U ovome se kontekstu, po analogiji s hrvatskim radnicima u Njemačkoj, često govori o jeftinoj radnoj snazi. Prema Prskalovim izračunima - neutemeljeno.

- Vi jednog takvog radnika morate ovdje „učiti hodati“, osigurati mu osposobljavanje, platiti smještaj, što je oko 150 eura plus režije, naknadu za dva obroka. Što se tiče plaće, najjeftiniji radnik, koji ima neto satnicu 3,5 eura, košta nas mjesečno 1100 eura bruto.