SIBINJ - Tri jutra prošle godine Goran Pekić iz Gromačnika nije mogao započeti gore.

- U tri navrata sam, u proljeće, ljeto i jesen, prije posla, živad, kad sam je išao pustiti, zatekao poklanu - prisjetio se neugodnih prizora ovaj lovac, koji perad uzgaja iz hobija.

Dvadeset kokoši, jedanaest gusaka i devet patki - to je ukupna „crna bilanca“ spomenutih pokolja što ih je u Pekićevu dvorištu počinila nepoznata životinja.

- Ima mnogo tragova, koji upućuju na različite životinje, pa ne mogu sa sigurnošću tvrditi koja ih je pobila. Lisica kokoš ili gusku zakolje i odnese u jazbinu, gdje je pojede. Kuna, u pravilu, progrize vrat i popije krv, a tvor pak plijenu poodgriza glave. A ja sam u dvorištu imao deset gusaka što bez glave, što bez krvi, a jedna je nedostajala - opisao je scene strave g. Pekić. Možda bi netko pomislio da se gladna zvjerad „udružila“ ili lešinarski jela ono što je ostalo prethodnoj.

- Ne, ne radi se o više životinja, nego jednoj. Najvjerojatnije je to lisica jer sam njih znao i ranije viđati u Gromačniku, u vrtu i po kanalima - objasnio je sugovornik.

U ovakvim slučajevima mnogi i koji nisu lovci potežu za puškama ili drugim načinima da ubiju ove lijepe, ali opasne predatore. Međutim, tri „napada“ na dvorište jednog iskusnog lovca govore da to nije baš tako jednostavno.

- Lisice nisu zaštićena vrsta, njih ima, ali to ne znači da ih može ubijati kako tko želi. To je i protiv zakona i protiv lovačke etike. Ona je štetočina i, ako je se želi ukloniti, za to treba biti organiziran lov. Oštećeni vlasnik mora se dakle javiti lovačkom društvu, a nipošto problem rješavati na svoju ruku.

Materijalnu štetu počinjenu u trima slučajevima, g. Pekić nije mogao procijeniti, ali već od brojke od 40 pernatih životinja zaboli glava. Njega je, kao uzgajivača iz razonode, možda više pogodio sam gubitak „ljubimaca“.

- Najviše mi je žao četiriju divljih pataka. One su baš bile lijepe.

Ni on, kao ni mnogi drugi, koji usto perad drže iz potrebe, svoje životinje nije osigurao, pa je šteta nenadoknadiva. Ali to ga nije obeshrabrilo.

- Naravno, nabavio sam nove životinje. Pa što je seosko dvorište bez njih? Opet imam i guske i patke - kazao je odlučno. Ali kako onda ovome problemu stati na kraj?

- Dodatno sam osigurao ograde i pustio pse. To je sve što mogu učiniti u svome dvorištu. Ali postoji malo širi problem. Mnogi propisi i udruge brane lovcima da odrađuju svoj posao, pa se ovakve stvari i događaju. Mnogi nas doživljavaju kao „pijance koji do birtije idu kroz šumu“, ne shvaćajući svrhu lova, a to je održavanje prirodne ravnoteže. Jednostavno je previše restrikcija za lovce.