VEĆINI je znana činjenica, koju nam redovito potvrđuju prijatelji i rođaci koji su duže vrijeme boravili u inozemstvu ili su se ondje preselili, da su cijene hrane u Hrvatskoj u prosjeku više nego u razvijenim zapadnim zemljama. Najčešća je usporedba, logično, Njemačka. I dok će prosječni Bavarac, čija je plaća oko 3000 eura, primjerice, za kavu od 500 grama izdvojiti 3.9 eura (29 kuna), prosječni Osječanin, koji mjesečno radi za oko 780 eura, platit će je 5.3 eura (40 kuna). Sličan nesrazmjer između ove dvojice stanovnika Europske unije vidljiv je na primjeru piletine, brašna riže i sličnih namirnica koje se troše u velikim količinama. Ne čudi stoga nezadovoljstvo i nevjerica građana Hrvatske kad se ovo spomene.

Zašto je hrana u zemlji koja, kako ističu mnogi, kadra proizvesti dovoljno hrane ne samo za vlastite potrebe nego i za izvoz, relativno skupa s obzirom na kupovnu moć njezinih građana? Ovo pitanje nije „od jučer“, tj. „mučilo“ je ovdašnje kupce i prije Rata u Ukrajini i trenutne inflacije, što znači da spomenute dvije okolnosti (ili jedna, ako ih promatramo kao uzročno-posljedičnu cjelinu) nisu jedini razlog zašto se Brođanin ljuti kad „Nutellu“ - i to manje kvalitetnu - plati više nego njegov rođak u Minhenu.

Dakako da u analizi ove pojave treba krenut od globalnih nevolja jer na povišenje cijena djeluju značajno. Golema prostranstva žita i suncokreta u Rusiji i Ukrajini, koje trenutno, kao u Jesenjinovoj pjesmi, ore „željezna ruka“ tenkova i dronova, nisu u stanju „hraniti“ veliki dio Europe kao ranije. Potražnja za tim temeljnim sirovinama velika je, pa je i to razlog zašto su pekarski proizvodi i ulje poskupili.

U proizvodnji hrane ipak je najznačajnija „stavka“ potrošnja energenata (zbog čega je, nije li to paradoksalno, zadovoljenje te osnovne ljudske potrebe jedan od najvećih neprijatelja cjelokupnog ekosistema), stoga su zapadne sankcije nametnute Rusiji na svojim leđima itekako osjetili građani EU. U Hrvatskoj, nasreću, mnogo manje jer Hrvatska energente više uvozi iz drugih zemalja. Ali hrvatski građani, s druge strane, na hranu izdvajaju dosta više nego na zapadu, stoga su, kad se podvuče crta, troškovi opet povećani. Daljnje kretanje cijena energenata teško je predvidjeti, jer će ovisit o razvoju situacije u Ukrajini, no trenutno je primjetna i ohrabruje njihova stabilizacija.

Visoke cijene hrane u Hrvatskoj imamo, zapravo, ponajviše zahvaliti lokalnim ekonomskim prilikama i samim trgovačkim lancima. Naime, kako objašnjava Ivica Katavić, iz Hrvatske gospodarske komore, Hrvatska je premalo tržište, odnosno nema toliko jakih tvrtki koje bi u stanju bile velike količine hrane zakupiti izravno. One  to čine preko posrednika i distributera, koji, svaki za sebe, naplaćuje svoju uslugu, pa je u konačnici proizvod koji uzimate s police u „Kauflandu“ ili „Konzumu“, koji dakako uzimaju svoje marže, u konačnici skuplji nego u nekim drugim, ekonomski jačim zemljama EU.

Eto objašnjenja zašto, sviđalo se to kome ili ne, kad imate više, plaćate manje. Ekonomija je ipak prvenstveno društvena, a ne „matematička“ djelatnost, što će reći da pravila igre u velikoj mjeri određuju određene skupine - pridjev 'interesne' u ovome je kontekstu sasvim suvišan i samorazumljiv - što na globalnoj što na nižim razinama.

Ne zaboravimo da i u najvećim gospodarskim posrnućima postoje subjekti koji profitiraju (bilo bi zanimljivo vidjeti kako oni onda ovakve pojave imenuju), ali isto tako ni činjenicu da plaćanjem kojeg eura više za neki proizvod nismo prošli najgore. Znamo, i to vrlo dobro, tko u ratnim zbivanjima plaća najvišu cijenu. Zato, ne bi trebalo dozvoliti da gunđanje u „Lidlu“, daleko od rusko-ukrajinskih stepa, ispadne cinično i krajnje nemoralno.