Nekolicina revnih članova ogranka definitivno vjeruje kako iz svoje osrednjosti i provincijalne iskompleksiranosti mogu izaći samo unutar zadane grupe u kojoj svoje neumjerene ambicije mogu ostvariti samo u dobro napajanom zatvorenom sustavu – što brodski ogranak Matice hrvatske i jest – i uz nekritičku podršku lokalnih medija.
Brodski ogranak Matice hrvatske, s naslova firme, je moćan skupić osrednjosti u kojem ne postoji (izuzev Slavka Mirkovića) ime koje bi moglo postojati bez duha i mentalnog sklopa grupe.[1] Moć toj ekipi daje izdašni gradski proračun koji, po goloj inerciji, napaja ogranak, gledano u vremenu, milijunima kuna ne propitujući pri tom kud, kome i za što taj novac ide.
Nekolicina revnih članova ogranka definitivno vjeruje kako iz svoje osrednjosti i provincijalne iskompleksiranosti mogu izaći samo unutar zadane grupe u kojoj svoje neumjerene ambicije mogu ostvariti samo u dobro napajanom zatvorenom sustavu – što brodski ogranak Matice hrvatske i jest – i uz nekritičku podršku lokalnih medija. Koji mehanički podržavaju i propagiraju sve što s te adrese dolazi. Jer u Brodu je svaki kulturni napor mrtvorođenče ukoliko ga ne opojaju lokalni mediji i to bez ikakvog intelektualnog vrednovanja, bezlično i nerecenzentno. Medijski Brod nema ni jednog stalnog književnog, kazališnog, muzičkog, likovnog ili uopće kompetentnog kritičara u kulturi, koji bi kontinuirano pratio brodske kulturnjačke performanse i senzibilizirao publiku.[2] A to je raj za grupna pumpanja po rodovsko plemenskim kodeksima – van kojih, za nepripadnike, nema života. Ne samo brodska, i hrvatska je kultura preplavljena klanovima, mrežama, koterijama, ljubomornom borbom za prestiž, podmetaljkama, nastojanjima da se ponište i neutraliziraju drugi. Međutim, dok, na primjer, kroz pjesnički Zagreb tutnje krugovaši, razlogovci, ofovci, kvorumovci, fakovci, eventualisti, konkretisti... Brodom "tutnji" grupica matičinih ogrankaša: bartekovci, medvedovci, ažmanovci, artukovićevci... Iz sebe regrutiraju sebe u vodstvo ogranka, častohlepno guraju stupidne projektiće na svoju sliku i priliku i još se oko toga međusobno svađaju, rastjeruju sve što bi ih u tome moglo uzgroziti i ne daju blizu onome što vrijedi i ima težinu. Slavka su Mirkovića, na primjer, komunjarskim sindromom – podvaliti, izigrati, obmanuti, prevariti – izgurali iz predsjedništva ogranka iako ih on pojedinačno i skupno nadvisuje za najmanje šest kopalja. U svemu. Mirković je bio prijetnja i ugroz da bi, za mediokritete, sadašnji sretni povijesni trenutak svaki čas mogao otići u nepovrat. Gazda klaonice bio je Mato Artuković, poslovođa Ivo Medved, a Toni Bekart bio je mesarski šegrt[3]. I nestade Slavka Mirkovića u bezmudskom trokutu brodskog ogranka Matice hrvatske. U njegovom slučaju gadost i glupost kuhali su se u istom loncu.[4]
Srećom i za utjehu prave vrijednosti će ostati. I one dolaze iz samoće, a ne iz proračunom nasaftanih bratstava mediokriteta. Pigmeji su Pigmeji i na vrhu Alpa, piramide su piramide i u dolini Nila, a Slavko Mirković je u brodskoj kulturi – Slavko Mirković. A da uspjeh u provinciji proizvodi brojne neprijatelje – svjestan je odavno i on sam, jer palanačko je pravilo: nadarene zatirati, a kretene uzdizati, jer se uz uzdignute kretene osjeća superiorno.
Ta kulturno nekompetentna, nesposobna pa i neodgovorna družina[5] propustila je, na primjer, obilježiti 80-godišnjicu života, 40-godišnjicu članstva u Društvu hrvatskih književnika i 27. knjigu po redu hrvatskog književnikaVladimira Rema koji živi i radi u Brodu i prvi je predsjednik ogranka Matice hrvatske po njegovoj uspostavi 1965. godine. Zagreb mu je to učinio. Vinkovci, Đakovo i Osijek također. Svako na svoj način.[6]
Propustili su obilježiti prvu godišnjicu smrti akademika i kandidata za Nobelovu nagradu, velikog hrvatskog pjesnika Dragutina Tadijanovića koji je bio dopredsjednik matičine središnjice... No, kad su njihovi sitni interesi u pitanju ništa ne propuštaju. Organizirali su gadljivu promociju bezvrijedne zbirčice pjesama člana uže koterije[7] i nisu propustili ući u za njih nemoguću misiju kao što je pretenciozno i brzopleto izdavanje kritičkog izdanja djelâ Ivane Brlić-Mažuranić. Što do sada nije palo na pamet ni Hrvatskoj akademiji znanosti, ni središnjici Matice hrvatske u Zagrebu, niti ikom u državi. Njima jest jer, naravno, pojma nemaju o čemu se tu radi. A i novac je iz proračunske slamarice brodskih poreznih obveznika...
[1]Nagnuće čoporenju je kôd iz fašističko-komunističkog totalitarnog genetskog potencijala.
[2] Kompetentnih nema, ali ima "uspješnih", poručuju iz Đakova i Osijeka.
[3] Provincijalna glad za važnošću česta je kod smućenog i zakinutog svijeta. Ako ova trojica, "hrvatskih mučenika koji su cijeli život posvetili za boljitak Lijepe naše", ikada odu, brodski ogranak Matice hrvatske će se još vrlo dugo liječiti od njih.
[4]Nakon svega Mirkoviću su, poštom na kućnu adresu, poslali zahvalnicu za doprinos radu brodskog ogranka kojom su kanili, od javnosti prikriti zlodjelo. Mirković je zahvalnicu, s gađenjem, vratio na adresu predsjednika ogranka.
[5]Od trideset i dvije sjednice Predsjedništva, u toku prošlog mandata, dvadeset i osam ih nije imalo kvorum.
[6]Vladimir Rem je, isto kao i Slavko Mirković, odbio primiti matičinu Povelju u povodu dvadesete obljetnice ponovnog pokretanja rada Matice.
[7]Dobivši, greškom, beznačajnu poticajnu nagradu za svoje pozno pjesmotvorstvo, Toni Bartek, brodski najznačajniji beznačajni pjesnik, koji se bliži sedamdesetoj, napravio je od toga događaj ranga dodijele Nobela. Gladan samopotvrđivanja i jeftinih uspjeha, ovaj izmaštani pjesnik, kako bi pothranio iluziju o vlastitom značenju, kao učitelj jedne brodske osnovne škole, natjerao je u školsku sportsku dvoranu učenike svih razreda i tamo im čitao svoje pjesme. To nasilje nad djecom snimala je lokalna televizija. Makar vam kompleksi strukturirali sve psihološke razine za ovakvo nešto potrebno je imati i kokice, umjesto mozga, u glavi. (Informacija o tome da je onima koji su izostali kasnije zavrtao ruke i istezao uši – nije pouzdana.)
