Promatraj ih dušo;grozom su oviti!
                                                                                                Na pomalo smiješne nalik manekene;
                                                                                                Kao mjesečari, čudni, jezoviti;
                                                                                                U beskrajnu tminu zjene utopljene.
                                                                                                                (Baudelaire - Slijepci)

Na horizontima budućnosti ni uz pomoć najmoćnijih mentalnih teleskopa ne uočavamo nijedan orijentir, nijedno nebesko tijelo, nijedan optimistični nagovještaj koji bi ukazivao na skoru mogućnost izlaska Brodsko-posavske županije iz zarobljavajuće orbite crnog sunca prosječnosti, neinventivnosti, tromosti, mirenja s postojećim, uskogrudnosti, ustajalosti, provincijalne žabokrečine... I tako, može se u maniri zanesenog lirika nastaviti s gomilanjem metafora i drugih pjesničkih figura u opisivanju nepodnošljive lakoće postojanja neodgovornosti i nesposobnosti tzv. lokalne političke elite koja već puna dva duga mračna desetljeća ogroman komad slavonske zemlje, nastanjene sa 180 000 živih, radinih i posla željnih ljudi- vodi u sunovrat. Pa zar im više nije neugodno? Onako ljudski, jer politički sigurno nije s obzirom da, svima je to poznato, imaju obraz kao đon od bakandži sa šuneglama?

Ako kolumnist laže, Državni zavod za statistiku ne laže. Potvrđeno je da je Brodsko-posavska županija najneproduktivnija županija u Hrvatskoj odnosno da ima najniži bruto domaći proizvod po stanovniku u iznosu od 6.183 eura. BDP za cijelu predrecesijsku Hrvatsku 2008. godine iznosio je 10.682 eura. Zadnji smo. I to mjesto, a to zna svako dijete, nije plod nesretnih okolnosti i slučaja, nije rezultatat faulova konkurentskih ekipa i suđenja neobjektivnih sudaca. Odgovorna je županijska posada, a ni putnici nisu nevini. Ipak, u svemu će naši političari, moralni realtivisti, naći sredinu. Dakle, s jedne strane mučna, tegobna, ponižavajuća realnost, a s druge sjećanje na prohujale dane ponosa i slave. A u toj sredini, da ne kažemo, u prosječnosti, nalazi se ono: idemo dalje, što nam ko može, mi smo nezamjenjivi, sve nam je to naša politička centrala dala. Ponavljamo, kako se osjećaju ti naši stranački, politički, (samo)upravni šefovi i njihovi adlatusi na čelu zadnje, hej, zadnje, županije (i dva grada)? Jel ih sramota? Srame li se pred kolegama iz drugih županija i svojih sugrađana? Što čine? Ma znaju oni da u hrvatskoj teritorijalnoj ligi nema zone za ispadanje, a pogotovo nema ispadanja u niži rang, pa onda i dalje, na stari nači, veselo igraju. S kim ili s čim? S loptom zvanom pokorni građani županije i dva grada.

Primjer drugi. U povodu Svjetskog dana voda kojeg se obilježava 22. ožujka Zavod za javno zdravstvo predstavio je podatke o vodi koju pijemo. Obavljen je monitoring izvorišta vode za piće i... što je konstatirano? Pet županija, kao obveznici provedbe monitoringa, nije osiguralo ni lipe za kontrolu zdravstvene ispravnosti vode za piće iz razvodne mreže, a to su Koprivničko-križevačka, Bjelovarsko-bilogorska, Ličko-senjska, Brodsko-posavska i Vukovarsko-srijemska županija.Ni kontrolirati ne žele, a kamoli da bi poboljšali zdravstvenu ispravnost vode.

Primjer slijedeći. Čelnici gradova (iz bajke) i (brda i dolina) županije se dure jedni na druge, ne surađuju, kako se to veli, na dobrobit stanovnika županije, odmjeravaju se, uspoređuju tko je jači, tko će dobaciti više, ne kamen mudraca s ramena, nego kamen smutnje, pronalaze stalno nova brvna. A županija (i dva grada), drži fenjer u Hrvatskoj, jer ju vode trkači olovnih nogu. Primjera je bezbroj.

Kad vidite nesreću na cesti mislite da je odgovoran vozač. Kad vidite nekoliko nesreća na istom mjestu upitate se kakva je cesta, svojevremeno je, u povodu učestalih američkih financijskih skandala, izjavio nobelovac Joseph Stiglitz. U istom smislu, kao zabrinuti putnici bez naročitog izbora prijevoznog sredstva, nakon definitivne spoznaje o neprekidnosti niza nesreća koje se događaju uvijek na istim lokacijama, punktovima donošenja i sprovođenja političkih odluka, morate se napokon i ipak upitati jesu li za kontinuitet nesreća na crnim točkama, načičkanim na političkoj cesti županije (i dva grada) i za masovne zastoje koje nesreće uzrokuju, isključivo krivi samo drski, neodgojeni, samodopadni, nekulturni, stagnantni, kratkovidni polit-šoferi i njihova svita iskeženih lovačkih pasa, ili je kriva i sama cesta, njena trasa, prometna signalizacija i, napose, jesu li krivi i cestari tj. visoka gospoda niskograditelji sustava? Naravno da nisu krivi samo vozači! Bez ikakvog intelektualno opreza izjavljujemo da je upravljačkoj političkoj eliti to veliko opravdanje, to da je zapravo sustav pun rupa i da oni voze u skladu s prilikama na njegovoj cesti. Ipak opravdanja nema zato što voze u kontra smjeru i ubijaju pješake.

I da ne nastavimo više gomilati metafore i druge pjesničke figure...vlada nadrealistička anarhija all over županija.